Lascaux [laskọ'], arheološko nalazište, špilja na obali rijeke Vézère nedaleko od Montignaca u francuskoj pokrajini Dordognei. Otkrivena 1940 (otkrila su je četiri dječaka tražeći psa koji je propao u jamu). Špilja se sastoji od velike prostorije, s prolazima, proširenjima i udubljenjima, a prvi ju je istražio francuski prapovjesničar i paleontolog svećenik H. Breuil. Glavnina špiljskih stijena oslikana je s pomoću okera, mangana i željeznih oksida, prikazane su različite životinje (bovidi, ekvidi, cervidi) te rjeđe simbolički znakovi i ljudski lik. Spektar boja varira od žute do crne (uključujući crvenu). Boje su na zidove špilje bile izravno nanošene prstom ili komadom pigmenta, prskane s pomoću životinjske dlake, a korištena je i tehnika raspršivanja puhaljkama. Osim slika, na zidovima se nalaze i gravure. Slikarije u Lascauxu ubrajaju se u najvrjednija ostvarenja paleolitičke umjetnosti. Pronađene su i vapnenačke svjetiljke s udubljenjem za loj, koje su služile za osvjetljavanje špilje tijekom slikanja, a korištene su i skele. Umjetnička djela nastala su u razdoblju magdalenijenske kulture (magdalénien). To što se nisu našli ostatci alata i pribora navodi na pomisao da je špilja služila kao kultni prostor; prozvana je »Sikstinskom kapelom prapovijesti«. Kako bi se spriječilo propadanje slika, špilja je 1963. zatvorena za javnost, ali je načinjena vjerna kopija glavne prostorije (Lascaux II) koja se može posjetiti. Od 1979. na UNESCO-ovu popisu svjetske kulturne baštine.
