krvni optok, u životinjskome svijetu, sustav za prijenos tvari potrebnih za metabolizam stanica. On ih donosi stanicama i odnosi produkte mijene tvari od stanica do mjesta na kojem se izlučuju iz organizma. Taj se prijenos obavlja krvlju. U praživotinja plošnjaka, žarnjaka i oblenjaka ne postoje posebni organeli, odn. organi za optok kao što su srce i krvne žile. Kod njih se optjecanje obavlja s pomoću citoplazme, difuzijom, s pomoću probavila i tekućine u tjelesnim šupljinama. U savršenijih životinja postoji djelotvorniji optjecajni sustav, koji se sastoji od srca i krvnih žila. On može biti otvoren i zatvoren. Otvoreni krvni sustav nema kontinuiran sustav žila. Tekućina koja struji u tom sustavu naziva se hemolimfa. Ona iz žila, na njihovu kraju, izlazi u manje (lakune) i veće (sinuse) šuplje prostore. Brzina je optjecanja malena pa je i prijenos tvari polagan. Najveći broj danas živućih životinjskih vrsta ima takav optjecajni sustav pa ga, među ostalima, imaju i velike skupine kao što su člankonošci i mekušci. Zatvoreni optjecajni sustav u životinjskom je svijetu manje zastupljen nego otvoreni. Nalazimo ga u vrpčara, djelomice u glavonožaca, kolutićavaca i kralježnjaka. Krv u takvu sustavu tjera jedan (ili u jednostavnijih oblika više njih), posebno građen šuplji mišić, srce. Žile koje dovode krv u srce zovu se vene, a arterije su one koje ju iz njega odvode. Uz arterije i vene postoje još i njihovi manji ogranci arteriole i venule te kapilare. Iz srca krv teče u arterije, zatim u arteriole pa preko kapilara u venule, vene i natrag u srce, što optok čini zatvorenim. U takvu optoku krv teče samo kroz žile koje imaju vlastite stijenke i tako je cijelim tokom do kapilara, gdje se zbiva izmjena tvari, odvojena od tkiva. Krv u zatvorenome krvotoku teče brže i određenije nego u otvorenome, a brzina strujanja regulira se živčanim i endokrinim sustavom. Takav krvni optok omogućuje brži prijenos potrebnih tvari pa su životinje koje ga imaju aktivnije.
U čovjeka, krvni optok je protjecanje krvi kroz srčano-žilni sustav. Postojanje krvnog optoka bilo je poznato već u starome vijeku, no tek je W. Harvey u prvoj polovici XVII. st. točno opisao građu i funkciju cirkulacijskoga sustava. S funkcijskoga gledišta razlikuju se sistemski (veliki) i plućni (mali) krvni optok. Srce svojim kontrakcijama omogućuje protjecanje krvi kroz oba optoka. Sistemski krvni optok počinje u aorti (glavnoj žili kucavici), u koju lijeva srčana klijetka ubacuje arterijsku krv. Krv iz aorte odlazi u arterije, koje se granaju i postaju sve uže, te arteriolama (krajnjim ograncima arterija) dospijeva u tkivne kapilare (→ žile). Kapilare su najuže krvne žile (promjer im je oko 8 μm, što približno odgovara promjeru eritrocita) s vrlo propusnom stijenkom, kroz koju mogu prolaziti različite tvari. Kisik (apsorbiran u plućima) i hranjive tvari (apsorbirane iz probavnoga sustava ili proizvedene u jetri) izlaze iz kapilara i prenose se do stanica, a ugljikov dioksid i drugi proizvodi staničnoga metabolizma ulaze u kapilare i krvlju se prenose do organa koji će ih izlučiti (pluća, bubrezi). Kroz kapilarnu stijenku prolaze i mnoge druge tvari, npr. hormoni. Krv iz kapilara odlazi u venule, a zatim u vene, koje se spajaju u sve veće krvne žile. Sistemski krvni optok završava gornjom i donjom šupljom venom, iz kojih krv ulazi u desnu pretklijetku, a iz nje u desnu klijetku. Desna srčana klijetka ubacuje vensku krv u plućnu arteriju, u kojoj počinje plućni krvni optok. Dok protječe kroz plućne kapilare, krv upija iz plućnih alveola kisik, a alveolama predaje ugljikov dioksid. Na taj način venska krv postaje arterijskom te plućnim venama ulazi u lijevu pretklijetku, a zatim u lijevu klijetku, iz koje se opet raspodjeljuje po tijelu. Sustav zalistaka između srčanih pretklijetki i klijetki te između klijetki i aorte, odn. plućne arterije, osigurava da krv teče samo u jednom smjeru. Sličnu zadaću imaju i zalisci u venama donjih dijelova tijela. Svaka klijetka jednom kontrakcijom (sistolom) izbacuje oko 70 mL krvi (srčani udarni volumen). Količina krvi što je svaka klijetka izbaci u jednoj minuti (oko 5 L) naziva se srčani minutni volumen. Brzina krvi najveća je u aorti (oko 30 cm/s), a najmanja u kapilarama (oko 1 mm/s). Veličina protoka krvi kroz pojedina tkiva promjenljiva je i ovisi o njihovoj aktivnosti. Fetalni krvni optok bitno je drukčiji: u opskrbi ploda kisikom i hranjivim tvarima te u izlučivanju otpadnih tvari ne sudjeluju organi ploda, nego posteljica. Zbog toga arterijska krv, koja pupčanom venom ulazi u plod, uglavnom zaobilazi jetru i pluća te se raspodjeljuje po ostalim tkivima i organima. Dvjema pupčanim arterijama krv se vraća u posteljicu, gdje se pročišćuje i obogaćuje. Specifičnost fetalnoga krvnog optoka omogućuju tri posebne tvorbe u cirkulacijskom sustavu fetusa: ductus venosus (krvna žila kojom glavnina krvi iz pupčane vene izravno ulazi u donju šuplju venu, zaobilazeći jetru), foramen ovale (otvor između desne i lijeve pretklijetke srca) i ductus arteriosus (krvna žila koja povezuje plućnu arteriju i aortu). Početak disanja novorođenčeta i promjene u krvnom optoku koje se događaju odmah nakon rođenja uzrokuju da se foramen ovale, ductus venosus i ductus arteriosus ubrzo zatvore, pa krvni optok poprima obilježja optoka u dječjoj i u odrasloj dobi. Katkada se foramen ovale i ductus arteriosus ne zatvore, što može uzrokovati ozbiljne poremećaje krvnog optoka, koji zahtijevaju kirurško liječenje.
