Kristofferson [kristɔ'fəɹsən], Kris, američki country-kantautor i filmski glumac (Brownsville, Texas, 22. VI. 1936 – Hana, Maui, 28. IX. 2024). Odrastao u konzervativnoj obitelji s vojničkom tradicijom, rano se oduševio Hankom Williamsom i poslije Bobom Dylanom. Završivši studij književnosti na koledžu Pomona u Claremontu 1958. i na Sveučilištu Oxford 1960., pristupio je američkoj vojsci služeći kao pilot. Odbivši 1965. mjesto predavača književnosti na vojnoj akademiji u West Pointu, prelazi u Nashville, postupno se afirmirajući kao darovit tekstopisac, ponajprije za druge pjevače (Roger Miller, Ray Stevens, Johnny Cash, Kenny Rogers). Potom snima albume Kristofferson (1970) i The Silver Tongued Devil and I (1971), vrsna country-ostvarenja profinjene liričnosti i mahom jednostavnih melodijskih struktura; isprva slabo prodavan, prvi je album 1971. ponovno objavljen pod naslovom Me and Bobby McGee, a nakon iznimna odjeka istoimene Kristoffersonove skladbe u izvedbi Janis Joplin. Distinktivan već imidžem i »kontrakulturnim« senzibilitetom, u country je uveo netipičnu »muževnu ranjivost« te provokativnu obradbu tema slobode, usamljenosti i tjelesne ljubavi (»Sunday Mornin’ Comin’ Down«, »Help Me Make It Through The Night«), nadomještajući svoj »nerafinirani« bariton interpretacijskom sugestivnošću. Slijedili su mahom neujednačeni albumi eklektičnijega zvuka, iako isprva komercijalno uspješni, npr. Jesus Was a Capricorn (1972), s najprodavanijim njegovim singlom »Why Me« (koji je postigao status country i gospel-standarda), te album romantičnih dueta Full Moon (1973) – prvi od triju koje je snimio s pjevačicom (i suprugom 1973–80) Ritom Coolidge. Skromnih su dosega i sljedeća ostvarenja, dijelu country-publike neprihvatljiva zbog izrazito lijevih političkih naglasaka (napose konceptualni album Third World Warrior, 1990), iako uspješno nastupa s J. Cashom, Waylonom Jenningsom i Williejem Nelsonom u outlaw country supergrupi The Highwaymen koja 1985–95. snima tri albuma (najzapaženiji je prvi, Highwayman). Počevši od albuma This Old Road (2006), objavljuje refleksivno intonirane albume ogoljene instrumentacije (uglavnom akustične), zaključivši opus dobro primljenim dvostrukim The Cedar Creek Sessions (2016), izborom autorskih skladbi u novim snimkama. Kao filmski glumac isprva se pojavljivao u ulogama osebujnih pojedinaca, npr. odmetnika u filmovima Sama Peckinpaha – vesternu Pat Garrett i Billy the Kid (Pat Garrett and Billy the Kid, 1973) i akcijskoj komediji Konvoj (Convoy, 1978) – te problematična glazbenika u kriminalističkoj drami Cisco Pike (Bill L. Norton, 1971) i napose glazbenoj melodrami Zvijezda je rođena (A Star Is Born, Frank Pierson, 1976); potonji mu donosi status seks-simbola (album pjesama iz filma, koje izvodi s glumačkom partnericom Barbrom Streisand, prodan je u više milijuna primjeraka). Tumačeći obično likove koji korespondiraju njegovoj glazbenoj personi – ranjive, ali muževne muškarce, prigušene, a snažne i pomalo zagonetne prisutnosti, istaknuo se i u profeminističkom filmu Alice više ne stanuje ovdje (Alice Doesn’t Live Here Anymore, 1974) Martina Scorseseja, no karijera mu stagnira nakon neuspjeha epskoga vesterna Vrata raja (Heaven’s Gate, Michael Cimino, 1980), u kojem takav tip lika dovodi do vrhunca, iako ga ponavlja i u neo-noir filmu Ulice straha (Trouble in Mind, Alan Rudolph, 1985). Nakon niza tipiziranih uloga na televiziji, glumačku karijeru donekle revitalizira zapaženim sporednim ulogama u neovesternu Usamljena zvijezda (Lone Star, 1996) Johna Saylesa i horor-trilogiji Blade (Stephen Norrington, 1998; Giullermo del Toro, 2002; David S. Goyer, 2004). Jedan od značajnijih kantautora 1970-ih, uvelike je utjecao na evoluciju američke country-glazbe, posebice njezine tzv. odmetničke struje (outlaw country); W. Nelson izdao je 1979. zapaženi album obradbi njegovih pjesama (Sings Kristofferson), a zajedno su objavili Music from Songwriter, pjesme iz filma Kantautor (1984) A. Rudolpha. U Kuću slavnih country-glazbe (Country Music Hall of Fame) primljen je 2004.
