Kotor, gradić, općinsko središte i luka u Boki kotorskoj, Crna Gora; 961 st. (2011). Leži na krajnjem jugoistočnom dijelu Kotorskoga zaljeva, u podnožju Lovćena. Opasan je starim, 4,5 km dugim zidinama, kroz koje se u grad ulazi na troja vrata. Dobro očuvana srednjovjekovna gradska jezgra kao i obrambene zidine iz venecijanskoga razdoblja uvršteni su od 1979., odn. 2017 (kao dio Obrambenih sustava Republike Venecije u razdoblju od XVI. do XVII. st.) na UNESCO-ov popis svjetske kulturne baštine. Pomorski fakultet (osnovan 1981), fakultet za turizam i hotelijerstvo (osnovan 1999) i institut za biologiju mora (osnovan 1996); pomorski muzej, povijesni arhiv i dr. Prehrambena, kemijska i metalna industrija. Nautički turizam. Kotor je sjedište brodarskoga poduzeća Crnogorska plovidba. Međunarodna putnička luka. Cestom (Jadranska magistrala) povezan s ostalim naseljima na crnogorskoj obali i sa zaleđem (Cetinje, Podgorica).
Ime grada potječe od srednjovjekovnog latinskog naziva Catarum, koji se pojavljuje i u oblicima Decadaron, Dekatera, Cathera, Cathara i sl. Arheološki nalazi na području današnjega Kotora upućuju na razmjerno dug život na tom mjestu. Kao grčko naselje Kotor je postojao već u III. st. pr. Kr. Početkom V. st. porušili su ga Goti. Nakon propasti Zapadnoga Rimskog Carstva Boka kotorska s Kotorom pripala je Bizantu. U VII. st. postao je najvažniji grad cijeloga zaljeva. U tom je stoljeću dio bizantske arhontije, a u IX. st. teme Dalmacije. U srednjem vijeku Kotor je bio autonomna komuna, koja je imala svojega kneza i tri vijeća, a pripadali su joj još Grbalj, Dobrota, poluotok Vrmac i povremeno drugi dijelovi Boke kotorske. Do 1185. smjenjivalo se nad Kotorom vrhovništvo Bizanta i zetskih vladara. Punu autonomiju uživao je Kotor pod Nemanjićima (1186–1371) te hrvatsko-ugarskim (1371–84) i bosanskim kraljevima (1384–91). Nakon kratkoga razdoblja neovisnosti (1391–1420), u kojem se branio od moćnih feudalaca Balšića, Đuraševića-Crnojevića i Kosača, grad se predao Mletačkoj Republici, pod čijom je upravom ostao sve do njezina pada 1797. U početku XIV. st. grad je dobio svoj statut. Bio je značajno trgovačko-prometno čvorište na razmeđi balkanskih zemalja i Sredozemlja te pomorsko uporište s vlastitom trgovačkom mornaricom; u njemu su bili razvijeni obrti, cehovi i bratovštine (isticala se Bokeljska mornarica), imao je svoje škole, bolnice, sirotišta, gostinjce, svoje trgovačke kolonije u susjednim zemljama, a mnogi su se Kotorani istaknuli književnim i znanstvenim radom. Pod Mlecima Kotor je bio glavni grad tzv. Mletačke Albanije i sjedište izvanrednoga providura. Tijekom mletačko-osmanskih ratova Kotor se utvrdio snažnim obrambenim zidovima pa je postao jedno od mlet. središtâ otpora Osmanlijama. Unatoč tomu, nekoliko je puta stradao zbog višestrukih osmanskih opsada (1537., 1657) i potresa (1563., 1667). Protiv mletačke uprave i gradske vlastele pučanstvo je više puta dizalo bune (tri veće u Grblju u prvoj polovici XV. st., jednu na početku XVI. st.). Najšire razmjere dobila je buna koja je oko polovice XV. st., osim Grbaljske Župe, zahvatila još Lušticu, Krtole i Paštroviće. Ugušio ju je 1452. Stefan Crnojević, koji je za trajanja bune stupio u mletačku službu. Kotor je nakon prve austrijske vladavine (od 1797), pa ruske (od 1806), francuske (1807–13) i nakon kratkotrajne crnogorske vladavine (1814) ponovno pripao Austriji i postao značajnom ratnom lukom (do 1918). Nakon I. svjetskog rata ušao je u sastav Kraljevine SHS, u okviru Zetske banovine. U II. svjetskom ratu bio je priključen Italiji (1941–43), a nakon njezine kapitulacije bio je pod izravnom njemačkom vojnom upravom. Od listopada 1944. bio je u sastavu druge Jugoslavije kao dio Crne Gore. Godine 1979. grad je bio oštećen u potresu. Odvajanje od Hrvatske uzrokovalo je iseljavanje hrvatskoga stanovništva. Istodobno se doseljava crnogorsko stanovništvo iz zaleđa, što je dodatno smanjilo udjel hrvatskog stanovništva, pa je po popisu stanovništva iz 1981. udjel Hrvata u općinskom stanovništvu 8,1%, 1991. god. bio je 7,2%, a 2011. god. 6,9%.
Gospodarski uspon Kotora od početka XIV. st. omogućio je kulturno uzdizanje grada. Mnogi su se Kotorani školovali u inozemstvu, u starije doba u Italiji (Padova), a kasnije u Beču, Grazu i Pragu, a u gradu su djelovali poznati slikari, graditelji, kipari. Katedrala sv. Tripuna, trobrodna romanička bazilika s kupolom (srušena u XVI. st.), bila je sagrađena 1166. na mjestu ranije crkve sv. Tripuna (IX. st.). Godine 809. u nju su donesene iz Carigrada svečeve relikvije, pa je on postao zaštitnikom grada. Rozeta i veliki arhivolt nad glavnim ulazom te zvonici podignuti su potkraj XVII. st. Restauracije u drugoj polovici XIX. i s početka XX. st. promijenile su djelomice njezin prijašnji izgled. U glavnoj apsidi katedrale nalazi se veliki romaničko-gotički ciborij s prikazima iz života sv. Tripuna (1362) i oltarna pala (XV. st.). Iz doba romanike očuvano je nekoliko crkava (Sv. Luka, 1195; Sv. Marija, tzv. Collegiata, 1221) i veći broj kuća, s vremenom pregrađivanih, u dijelu grada ispod brda. Rijetke su u cjelini očuvane gotičke i renesansne crkve i palače (cvjetna dekoracija s prijelaza iz gotike u renesansu na palači Bisanti, druga polovica XV. st.). Iz toga je doba sačuvan velik broj arhitektonskih ulomaka i skulptura koje su radili klesari i graditelji iz Korčule, Dubrovnika i Kotora. Kotorski su graditelji radili i u susjednim područjima (franjevac Vid iz Kotora sagradio je manastir Dečane, 1335). U gotici i na prijelazu iz gotike u renesansu kotorski zlatari, poznati i izvan granica svoje domovine, izrađivali su predmete od plemenitih kovina (npr. Tripun Kotoranin radio je 1476. na dvoru Ivana Groznoga u Moskvi). Među najpoznatije predmete zlatarstva ubrajaju se Contarenov križ iz XV. st. i pozlaćena srebrna reljefna pala sv. Tripuna iz 1440 (srednji dio radio je Ivan iz Basela, a bočne, među ostalima, Kotoranin Marin Adamov). U srednjem vijeku u Kotoru su djelovali tzv. grčki slikari (pictores graeci), među kojima Nikola i Manojlo na početku XIV. st. (freske u katedrali). Nakon potresa 1667. barok je u Kotoru zastupljen na gotovo svim spomenicima crkvenoga, svjetovnoga i vojnoga graditeljstva: pregradnja gradskih zidina, zvonik Gospe od Zdravlja, palače Pima, Grgurina (danas Pomorski muzej) i Providurova palača, a od javnih spomenika Daudov kip, srušen potkraj II. svjetskoga rata, te Satni toranj iz 1602. U XIX. i početkom XX. st. sagrađene su općina, gimnazija, pravoslavna crkva sv. Nikole, koje se nisu uklopile u staru jezgru, a u novije doba Kotor se širi izvan gradskih zidina. U lapidariju su izloženi mnogobrojni ulomci antičkih, srednjovjekovnih, gotičkih i renesansnih kamenih spomenika, a u riznici katedrale čuvaju se vrijedni liturgijski predmeti.
