komunikacija

komunikacija (lat. communicatio: priopćivanje, razgovor).

1. U komunikologiji, razmjena znakova i kombinacijâ znakova među ljudima (društvena komunikacija), životinjama (životinjska komunikacija), u živim organizmima i tehničkim sustavima, odn. među njima (tehnička ili strojna komunikacija). U tehničkom značenju komunikacija je prijenos informacija, no društvena komunikacija nije jednostavna poput »transporta robe«, kao što je to naglašavao Robert E. Park, nego je ovdje riječ o međusobnom posredovanju značenja u zajedničkom sustavu simbola koje je povezano s čovjekovim mišljenjem. Prema I. Kantu misliti se ne može drugačije nego u zajednici s drugima, i upravo misliti u zajednici s drugima bit je društvene komunikacije.

Glavne su faze društvenoga komunikacijskoga procesa kodiranje, prijenos i dekodiranje (tumačenje) znaka (poruke). Nasuprot transmisijskim modelima komuniciranja kao »prijenosa informacija«, ovdje je naglasak na otvorenosti značenja (višeznačnosti) poruke, koju različiti pošiljatelji u različitim okolnostima mogu različito registrirati i razumjeti. Svaki komunikacijski čin obuhvaća sljedeće osnovne elemente: (1) pošiljatelj (izvor, komunikator); (2) primatelj (recipijent, adresat); (3) kod (verbalni i neverbalni znakovni sustav, sustav simbola); (4) kanal (fizički prijenosnik ili spoj, npr. govor, pismo, telefon, televizija); (5) poruka (kombinacija znakova, sadržaj, informacija); (6) kontekst (predmet komuniciranja, situacijski čimbenici).

Svaki čin čovjekova ponašanja, kao reakcija na nešto ili nekoga, već je komunikacija, jer svaka gesta nosi neku (neverbalnu) poruku. Kako ponašanje nema svoje suprotnosti, ne može se »ne-ponašati«, tj. ne može se ni »ne-komunicirati« (Paul Watzlawick, 1969); i šutnja je komunikacijski čin.

Kontekst komunikacijskoga čina na koji se odnosi poruka uključuje mnoge situacijski i kulturno određene elemente koji bitno određuju značenje poruke i osobitost komuniciranja (npr. interese i motive sudionika, tehnološke prednosti i ograničenja, komunikacijski šum). Specifične funkcije verbalnoga komuniciranja određuju pojedini elementi, koji se u komunikaciji uvijek prepleću (R. Jakobson, 1958): (1) kontekst određuje referencijalnu (denotativnu) funkciju: poruka se odnosi (referira) na predmet o kojem komuniciramo; (2) pošiljatelj određuje emotivnu funkciju: on izražava osobni odnos prema predmetu komuniciranja; (3) primatelj određuje konativnu funkciju: pošiljatelj poticanjem, zapovijedanjem i sl. usmjerava ponašanje primatelja; (4) kanal određuje fatičnu funkciju, koja održava komunikacijski kontakt bez prijenosa informacija i podjednako je karakteristična i za životinjsko komuniciranje; (5) kod određuje metajezičnu funkciju, koja je usmjerena na provjeravanje ispravnosti zajedničkoga koda pošiljatelja i primatelja; (6) poruka određuje poetsku funkciju, koja je usmjerena na estetsko doživljavanje komuniciranja. (→ funkcija; informacija ili obavijest)

Društveno komuniciranje odvija se jednosmjerno ili dvosmjerno (uzajamno) među različitim brojem (individualnih ili institucionalnih) pošiljatelja i primatelja: među pojedincima i skupinama pojedinaca (interpersonalno komuniciranje), među članovima organizacija, institucija i asocijacija (grupno ili organizacijsko komuniciranje) ili među komunikacijskim institucijama (masovni mediji) i njihovom publikom (masovno komuniciranje).

Karakteristični primjeri komunikacije:

S obzirom na kanal razlikuje se izravno i posredno društveno komuniciranje. Značajka je izravnoga (neposrednoga) komuniciranja da nema tehničkih posrednika između pošiljatelja i primatelja nego se ono obavlja preko čovjekovih emitivnih komunikacijskih organa (za govor, kretanje, mimiku) i njegovih receptivnih osjetila (sluh, vid, opip), dok se posredno komuniciranje temelji na specifičnim tehničkim nositeljima slike i zvuka (papir, žični i bežični uređaji za prijenos audio i videosignala) i odgovarajućim tehničkim aparatima za kodiranje i dekodiranje. Posredno komuniciranje naziva se komuniciranje preko medija (latinski medium: srednji dio, sredina).

Razvojem sposobnosti govora, koji je bitno povećao mogućnost prijenosa informacija i time potaknuo razvoj mišljenja, čovjek je učinio odlučujući korak u svojoj evoluciji. Izumi slikovnoga pisma i tehnike zapisivanja znakova koje su rabili Sumerani i Egipćani oko 3500. pr. Kr. obilježavaju nastanak uljudbe (civilizacije). Pismom je omogućeno djelotvorno komuniciranje na daljinu i očuvanje poruka. Fenički izum abecede, oko 1500. pr. Kr., te potom sve češći komunikacijski izumi ubrzali su razvoj ljudskoga društva. Do XX. st. izredali su se najznačajniji izumi – pergament (170. pr. Kr.), papir (105. god., u Kini), tisak drvorezom (350. god., u Kini), tisak pokretnim slovima (1450. god. u Kini i 1454., J. Gutenberg, u Njemačkoj), optički brzojav (1793), električni brzojav (1831), telefon (1876) i fonograf (1877), a u XX. st. najprije izumi radija (1901) i televizije (1925), a zatim golem broj izuma i inovacija na područjima satelitskoga komuniciranja (1962. lansiran je prvi aktivni komunikacijski satelit) i računalno posredovanoga komuniciranja sve do 1989., kada su Tim Berners-Lee i Robert Cailliau lansirali prototip hipertekstovnoga sustava, koji je danas širom svijeta poznat kao World Wide Web (WWW). Suvremeni telekomunikacijski sateliti prenose radijski i televizijski signal, telefonske pozive i »telekonferencije« s dvosmjernim video i audiovezama po cijeloj zemaljskoj kugli. Povezivanje telekomunikacija i računala u svjetsku međumrežu (internet) omogućuje konvergiranje tradicionalnih medija, poput knjiga i novina (nastajanje elektroničke knjige i e-novina), s posve novim oblicima komuniciranja, kao što su tzv. elektronička čavrljaonica, e-mail, web sites, te prijenos mnogih aktivnosti i usluga, kao što su poslovanje, robna razmjena, javna uprava, izbori i sl., na WWW.

Razvoj tiska i novina omogućio je ponajprije veću raširenost informacija, dok su brzojav, radio, telefon i televizija omogućili istodobno komuniciranje (kodiranja i dekodiranja) na velikim udaljenostima. Početci masovnih medija sežu u polovicu XIX. st., kada su se pojavile prve dnevne novine. Razvoj masovnih medija – tiska, radija, televizije, filma, ploča i CD-a, a u najnovije doba interneta i DVD-a – u XX. je stoljeću toliko snažno utjecao na promjene ekonomskih, političkih, socijalnih i obrazovnih ustanova i odnosa, da ih, zbog vrlo velikog utjecaja na primatelje, u anglosaskome svijetu nazivaju »četvrtom granom vlasti«.

Masovno komuniciranje komunikacijski je proces u kojem se poruke šire javno (dostupne su svima), posredno i jednosmjerno, preko tehničkih prijenosnika (masovnih komunikacijskih sredstava), raspršenoj i anonimnoj publici.

Masovni su mediji kompleksne organizacije koje u masovnom komuniciranju imaju ulogu komunikatora te znatno pridonose društvenoj integraciji. Za većinu ljudi oni su najvažniji izvor informacija, socijalizacije i zabave, dok istodobno moćnim društvenim grupacijama služe kao djelotvorno sredstvo uvjeravanja i promidžbe. Zbog toga masovni mediji, kao i druge značajne kulturne, političke i ekonomske ustanove, podliježu zakonskoj regulaciji. Klasično poimanje masovnoga komuniciranja postalo je razvojem interneta problematično, jer se u svjetskoj međumreži prepleću javno i privatno, kao i jednosmjerno i uzajamno komuniciranje mnoštva pošiljatelja i primatelja koji mogu mijenjati svoj virtualni identitet, od stvarnoga preko izmišljenoga (pseudonimnost) do potpune anonimnosti.

2. U lingvistici, prenošenje poruke od pošiljatelja do primatelja putem komunikacijskoga kanala. Temelj je tumačenja svakoga komunikacijskoga sustava ili komunikacije komunikacijski model koji su 1949. izradili C. Shannon i W. Weaver. I u jeziku svaka komunikacija podrazumijeva postojanje izvora (source) koji šalje poruku cilju (destination). Izvor može biti identičan pošiljatelju (govorna komunikacija), ali i ne mora (npr. telekomunikacije), a pošiljatelj (transmitter) kodira poruku, tj. informaciju, u određeni signal i šalje ju putem komunikacijskoga kanala do primatelja (receiver), koji dekodira signal u poruku i šalje ju do cilja, koji može, ali i ne mora biti identičan primatelju. Ljudski je jezik samo jedan od komunikacijskih sustava, a određuje se kao oblik verbalne komunikacije i dio je sustava glasovnih komunikacija. U mnogim lingvističkim teorijama jezik se određuje kao komunikacijski sustav sastavljen od proizvoljnih znakova, a najvažnijom funkcijom jezika smatra se komunikacija informacija. Neverbalni su sustavi komunikacije: taktilni (posebno razvijen komunikacijski sustav gluhonijemih, ali i različiti oblici gestualne komunikacije: zagrljaji, rukovanja), vizualni (svjetlosna komunikacija: semafori, Morseovi znakovi), olfaktivni (razvijeno i kod ljudi, ali posebice kod životinja: različiti mirisi prenose različite informacije).

3. U suvremenoj književnoj teoriji komunikacija je jedan od središnjih pojmova. Predmetom širokog interesa društvenih, humanističkih i prirodnih znanosti kao što su sociologija, psihologija, lingvistika, teorija informacija, neurologija ili kibernetika komunikacija je postala polovicom XX. st., kada su se počeli raščlanjivati njezini različiti aspekti. No već je njemački psiholog K. Bühler u Teoriji jezika ponudio (1934) prvi funkcionalni model, na koji se 1960-ih nadovezao ruski lingvist R. Jakobson nastojeći razlučiti osobitost poetske komunikacije od tada dominantnih shema tehničke komunikacije. Po njemu komunikacija u svakodnevici može npr. upućivati na svoj kod, kontekst ili na stanje pošiljatelja, ali u pjesništvu se okreće samoj poruci tražeći od primatelja da ju vidi na nov način. Kritičari te koncepcije (E. Coseriu, Mary-Louise Pratt, Barbara Herrnstein Smith) primijetili su da taj zahtjev postavljaju već i neki oblici svakodnevne komunikacije. Oni drže da je specifičnost pjesništva u tome što čini zornim komunikacijski događaj u cjelini, a ne samo jedan njegov aspekt. To se postiže postavljanjem institucijsko-fikcionalnog okvira koji mijenja način primateljeva sudjelovanja. On prestaje biti praktičan i postaje kontemplativan. Ako tako u Jakobsonovu tumačenju pjesništvo neutralizira jezično značenje, u toj koncepciji ono to čini s jezičnim djelovanjem. U oba se slučaja pjesništvo objašnjava kao otklon od norme, bilo da se normativnim za komunikaciju shvaća prenošenje značenja ili obnavljanje obrazaca društvene interakcije. Ali takvo je normiranje problematično jer norma po definiciji treba vrijediti jednako za sve sudionike komunikacije, a to se u okolnostima neravnopravnih komunikacijskih položaja i statusa ne događa. Zato svaka postavljena norma, umjesto da postigne jedinstvo, samo još više ističe postojeće razlike među komunikantima. To je potaknulo francuskog filozofa J. Derridaa da napusti konsenzualnu koncepciju i komunikacijski odnos obilježi neraskidivom razlikom između u nj uložene namjere i postignutog učinka. Do njihova razilaženja dolazi zato što okvir za razumijevanje ne postavlja jedinstveni pošiljatelj, nego ponovljiva konvencija, preko koje se njegov iskaz jedino može identificirati. Ona pak primatelju omogućuje izvlačenje iz konkretnoga komunikacijskoga konteksta, odgodu i preinaku očekivane reakcije. U poststrukturalističkoj koncepciji fikcionalna neodlučivost tako postaje sastavnicom komunikacijske norme umjesto otklonom od nje.

4. U filozofiji, temeljni način ljudskoga zajedništva, u kojem čovjek ozbiljuje svoje bitne mogućnosti. U ontologijskome smislu, komunikacija već kod Tome Akvinskoga označuje božansko priopćenje riječi po kojoj je stvoren svijet. Pravo filozofijsko značenje komunikacija je dobila tek u filozofiji egzistencije K. Jaspersa. Ona je po njemu ono što čovjeka razlikuje od svih drugih živih bića, i postoji samo među ljudima. Komunikacija se razvija na tri razine: na razini opstojanja (zajedništvo vitalnih simpatija i interesa), svijesti uopće (zajedništvo na temelju onoga što povezuje sve ljude kao razumska bića) i na razini duha (zajedništvo na temelju ideje cjeline). Za razliku od tih objektivnih ili imanentnih formi komunikacije, egzistencijalna komunikacija podrazumijeva povijesni proces između dvaju jednokratnih sebstava, u kojem ona, zahvaćena u svojem totalitetu, postaju pravima, kako za sebe tako i za drugoga (na razini priznatosti). Komunikacija je otvaranje, napuštanje usamljenosti, otvaranje prema drugomu kao prema temeljnim mogućnostima vlastita bitka. N. Berdjajev donekle sužava tako široko postavljeno, ontologijsko razumijevanje komunikacije i shvaća ju kao znakom posredovano, simboličko i konvencionalno povezivanje subjekta s objektivnim, dakle kao jednu vrstu zajedništva koja nije vezana za ljude. Dok je za E. Mouniera komunikacija temeljna ljudska danost, F. Kaufmann, pozivajući se na Tomu Akvinskoga i dijalogiku M. Bubera, razumije komunikacija u neosobnom, međusobnom i nadosobnom smislu.