Klopčič, Matjaž, slovenski filmski redatelj i scenarist (Ljubljana, 4. XII. 1934 – Ljubljana, 15. XII. 2007). Sin pjesnika Mile Klopčiča. Diplomirao je 1962. arhitekturu u Ljubljani, a 1963–65. boravio je u Parizu gdje je asistirao Julesu Dassinu i Jean-Lucu Godardu te izbliza došao pod utjecaj novog vala. Pozornost je skrenuo već ranim kratkometražnim filmovima; prvi mu je dugometražni igrani film Priča koje nema (Zgodba, ki je ni, 1967), s temom zadubljivanja u pitanja osobnog identiteta, koju potom razrađuje u djelu Na papirnatim avionima (Na papirnatih avioni, 1967), vrlo utjecajnim filmom u kontekstu pojave autorske, modernističke kinematografije u Jugoslaviji, nagrađenim Srebrnom arenom na pulskom festivalu. Izrazitu autorsku individualnost pokazuju i njegovi kasniji filmovi, često smješteni u nedavnu prošlost, zaokupljeni srazom pojedinca i zaostale okoline, a profinjena vizualnog stila: politička alegorija s utopijskim elementima Oxygen (1970., Brončana arena za režiju na pulskom festivalu), adaptacija romana Ivana Tavčara Cvijeće u jesen (Cvetje v jeseni, 1973., i TV serija, Zlatna arena za režiju), Strah (1974., Zlatna arena za režiju), Udova Karolina Žašler (Vdovstvo Karoline Žašler, 1976., Srebrna arena za režiju), prikazan u glavnom programu filmskoga festivala u Berlinu, Naslijeđe (Dediščina, 1984), prikazan u programu Izvjestan pogled na Canneskom festivalu, Moj tata, socijalistički kulak (Moj ata, socialistčni kulak, 1987), komedija o odrastanju u razdoblju staljinizma. Od 1974. do umirovljenja 2004. predavao je na Akademiji za gledališče, radio, film in televizijo u Ljubljani (od 1986. kao redoviti profesor); od 2005. profesor emeritus. Ostali važniji filmovi: Sedmina (1969), Traženja (Iskanja, 1979), Ljubljana je ljubljena (2005).
