Godard [gɔda:'ʀ], Jean-Luc, francuski filmski redatelj, scenarist i kritičar švicarskoga podrijetla (Pariz, 3. XII. 1930 – Rolle, Švicarska, 13. IX. 2022). Iz imućne obitelji, većinu je djetinjstva proveo u Švicarskoj. Srednju školu (licej) polazio je od 1946. u Parizu, ali ju je, ne položivši maturu, završio 1949. u Švicarskoj. Vrativši se u Pariz radi studija antropologije na Sorbonnei, postaje aktivnim sudionikom pariških poslijeratnih filmofilskih krugova, krećući se u krugu Francuske kinoteke, umjetničkih kina i kinoklubova, gdje se upoznao s budućim suprotagonistima struje »novoga vala« Éricom Rohmerom i Jacquesom Rivetteom, s kojima 1950. izdaje i uređuje kratkovjeki časopis La Gazette du cinéma, Claudeom Chabrolom i Françoisom Truffautom. U toj tzv. velikoj petorci prvi je 1952. surađivao u časopisu Cahiers du cinéma Andréa Bazina, ističući se kao vehementni kritičar, zastupnik tzv. politike autora, a poslije i političkoga filma. Nakon nekoliko kratkometražnih filmova, koje je 1952–56. realizirao u Švicarskoj, gdje radi razne poslove, vrativši se u Pariz debitirao je manifestnim i poticajnim djelom »novoga vala« Do posljednjeg daha (À bout du souffle, 1960., Srebrni medvjed u Berlinu), izrazom bunta mladoga naraštaja, modernističke orijentacije, sa sklonošću prema citatima (i poslije je originalno varirao djela slavnih redatelja), ali i okomljujući se na mnoge stilske i žanrovske konvencije. Neprekidno djelatan kao kritičar i vrlo plodan redatelj (približno dva filma godišnje), potkraj 1960-ih djelovao je u političkim previranjima u Francuskoj: kao gorljiv i vodeći sineast ekstremne ljevice zastupao je teze Dzige Vertova (u okviru istoimene skupine, osnovane 1969), stvarajući djela koja su u apsolutnoj suprotnosti s estetizmom modernizma. Sa zamiranjem tih tendencija, od sredine 1970-ih uklapa se u postmodernistička strujanja zadržavajući u svojem golemom opusu karakterističnu stvaralačku i kritičarsku vitalnost i ortodoksnost, baveći se eksperimentalnim filmom, found footageom, filmom-esejom, televizijskim medijem, videom, digitalnim snimanjem, snimanjem mobilnim telefonom i trodimenzionalnim digitalnim filmom. Od 1988. do 1998. realizirao je svoje najznačajnije ostvarenje, kompilacijski film-esej u osam epizoda Povijest(i) filma (Histoire(s) du cinéma), četverodijelnu metapovijest kinematografije, a ujedno i XX. st., asocijativno kompiliranu od vizualnih, zvučnih i tekstualnih citata iz filmova. Njegova filmografija obuhvaća oko 130 dugometražnih i kratkometražnih ostvarenja na filmu i videu.
Ostali važniji (dugometražni) filmovi: Žena je žena (Une femme est une femme, 1961., posebni Srebrni medvjed u Berlinu), Živjeti svoj život (Vivre sa vie, 1962., posebna nagrada žirija u Veneciji), Prezir (Le Mépris, 1963., prema romanu Alberta Moravije), Ludi Pierrot (Pierrot le Fou, 1965), Alphaville (1965., Zlatni medvjed u Berlinu), Muški rod, ženski rod (Masculin féminin, 1966), Made in U.S.A. (1966), Dvije ili tri stvari koje znam o njoj (Deux ou trois choses que je sais d'elle, 1967), Kineskinja (La Chinoise, 1967., posebna nagrada žirija u Veneciji), Vikend (Week-End, 1968), Sve je u redu (Tout va bien, 1972), Spašavaj se tko može (život) (Sauve qui peut (la vie), 1980), Strast (Passion, 1982), Ime: Carmen (Prénom Carmen, 1983., Zlatni lav u Veneciji), Detektiv (Détective, 1985), Zdravo, Marijo (Je vous salue, Marie, 1985), Kralj Lear (King Lear, 1987., prema Williamu Shakespeareu), Novi val (Nouvelle vague, 1990), For Ever Mozart (1997), Pohvala ljubavi (Éloge d'amour, 2001), Naša glazba (Notre musique, 2004), Film socijalizam (Film socialisme, 2010), Zbogom jeziku (Adieu a langage, 2014., nagrada žirija u Cannesu), Knjiga slika (Le Livre d'image, 2018., posebna Zlatna palma u Cannesu).
