Kirgizi, turkijski narod nastanjen većinom u Kirgistanu (oko 3,12 milijuna, 1999), gdje čini 64,9% stanovništva. Kirgiza ima i u drugim srednjoazijskim državama nastalima raspadom SSSR-a, u Kini (oko 160 000), kamo su se iselili nakon neuspješne pobune protiv ruske vlasti 1916. i nakon kolektivizacije 1927/28., te manji broj u Afganistanu i Pakistanu. Pretpostavlja se da Kirgizi izvorno potječu s područja oko Jeniseja u južnom Sibiru te da su se u središnju Aziju doselili vjerojatno u razdoblju od XIII. do XVI. st. Kirgizi su bili nomadski stočari (ovce, konji, koze, deve i dr.), ali su pod pritiskom sovjetske vlasti bili prisiljeni napustiti svoj način života te se naseliti u stalnim naseljima. Većina se kineskih Kirgiza još uvijek bavi nomadskim stočarstvom. Po vjeri su muslimani suniti.
Povijest
Povijest
→ kirgistan, povijest
Jezik
Kirgiski je jezik kipčačke (kipčakske) skupine turkijske porodice jezika (ili turkijske potporodice altajske porodice), kojim govori oko 4 milijuna govornika u Kirgiziji, oko 250 000 u državama središnje Azije nastalima raspadom SSSR-a te još oko 160 000 govornika u Kini i nekoliko desetaka tisuća govornika u Mongoliji, Afganistanu i Pakistanu. Zbog izolirana položaja u teško pristupačnim planinskim krajevima očuvao je mnogobrojne arhaizme. Ima vrlo nijansiran glagolski sustav. Najstariji tekstovi potječu iz VIII–IX. st. Suvremeni književni jezik razvija se nakon 1917. na osnovi sjevernog narječja. Do 1917. pisao se prilagođenim arapskim pismom, zatim do 1940. prilagođenom latinicom (17 dodatnih slova) i od 1940. prilagođenom ruskom ćirilicom. U Kini se i danas piše arapskim pismom.
Književnost
Kirgiska bogata pučka usmena književnost sadrži epske cikluse, legende i lirsko pjesništvo koje su stoljećima prenosili narodni pjevači, akini. Tako su se sačuvali veliki spjevovi, junačka trilogija koju čine ep »Manas«, potom ep o Manasovu sinu (»Semetej«) i unuku (»Sejtek«) te nekoliko manjih epova (»Er Tëštjuk«, »Kurmanbek«, »Er Tabyldy« i drugi). Smatra se da je spjev o junaku Manasu najveći ep na svijetu: sadrži više od 500 000 stihova. Potječe iz IX. st., a zapisan je u XIX. st. Poznato je 60-ak njegovih inačica; stihove su prenosili narodni pjevači (manasči), često uz pratnju trožičanoga glazbala (komuz). Spjev prožima ideja, utjelovljena u liku Manasa, o ujedinjenju rascjepkanih kirgiskih plemena u borbi protiv stranih osvajača. Oko glavnoga lika izrastaju mnogobrojni mitovi, bajke i legende koje govore o kirgiskom načinu života, običajima, predaji, povijesti, zemljopisu, vjerovanjima u različitim povijesnim razdobljima. U nedostatku snažnije religijske ili političke tradicije, Kirgizima je ep o Manasu bio izvorište njihova identiteta; ima za njih onu važnost koju u kršćana ima Biblija. Kada su kirgiska plemena potpala pod Rusiju u XIX. st., došlo je do velikih kulturnih promjena: javlja se pisana književnost. Utemeljiteljima kirgiske pisane književnosti smatraju se Togolok Moldo (1860–1942) i Toktogul Satylganov (1864–1933). U tradiciji ruskog realizma pisali su Barpy Alykulov (1884–1949), Aaly Tokombaev (1904–88), Džoomart Bokonbaev (1910–44) i drugi te dramatičar Đžusup Turusbekov (1910–43). Najpoznatiji je suvremeni kirgiski pisac Čingiz Ajtmatov (1928–2008), koji je pisao na ruskom i na kirgiskom jeziku, a pripovijetkom »Džamilija«, iz zbirke »Priče planinȃ i stepȃ« (»Povesti gor i stepej«, 1963), proslavio se i izvan svoje zemlje. Zapaženo je pjesništvo pjesnikinje Almaš Čoibekove (r. 1951), a novija strujanja i otvaranje prema Zapadu iskazuje pjesnik Šerbato Tokombaev (r. 1974).
