Kijev (ukrajinski Kijiv i Kyjiv/Київ [kɨ'jiw], ruski Kiev/Киев [k’i'if]), glavni i najveći grad Ukrajine; 2 967 360 st. (2020). Razvio se uz obale Dnjepra, kraj ušća rijeke Desne; stari je dio grada na višoj, desnoj obali (izdiže se do 100 m iznad razine riječnoga toka), a novi (izgrađen u XX. st.), rezidencijalni, na lijevoj, nižoj obali. Na području grada Dnjepar se račva u mnoge rukave, tvoreći riječne otoke i jezera. Znanstveno je, kulturno i gospodarsko središte zemlje. Ima više sveučilišta (Nacionalno sveučilište Taras Ševčenko, osnovano 1834., tehničko, trgovačko-ekonomsko i dr.), visoke škole, Kijevo-mogiljansku akademiju (1632–1817; ponovno osnovana 1992., od 1994. ima status sveučilišta), nacionalno kazalište (1804), operu, nacionalnu filharmoniju, akademsko dramsko kazalište Lesja Ukrajinka, astronomski opservatorij (1845), Ukrajinsku akademiju znanosti, nacionalnu knjižnicu (1918; oko 15,8 milijuna svezaka), mnogobrojne znanstvenoistraživačke institute, muzeje ukrajinske i ruske umjetnosti i druge muzejske ustanove; dva botanička vrta. Saborna crkva sv. Sofije (oko 1037., 1240. razrušena, u XVII–XVIII. st. obnovljena; danas muzej), bogato ukrašena mozaicima i freskama, te manastir Kijevsko-pečerska lavra (kompleks građevina iz XI–XVIII. st.), s katakombama, uvršteni su 1990. na UNESCO-ov popis svjetske kulturne baštine. Među mnogim kulturnopovijesnim spomenicima ističu se i ruševine crkve Desjatinaja (izgrađena 989) i gradskih bedema sa Zlatnim vratima (XI. st.; rekonstruirana u XX. st.; danas muzej), Vidubecki manastir (XI. st., razrušen u XVI. st., obnovljen u XVII. st.); u XVIII. st. grade se građevine pod utjecajem talijanskog baroka (saborna crkva sv. Andrije), carska rezidencija (1755; danas službena rezidencija predsjednika Ukrajine), a potkraj XIX. i početkom XX. st. reprezentativne zgrade u historicističkim stilovima (Vladimirski sabor, kazalište) i dr. Od spomenika ističe se monumentalni kip Majka domovina (visok 102 m) koji je dio Nacionalnog muzeja ukrajinske povijesti u II. svjetskom ratu. Jako je financijsko (banke, burza i dr.), turističko i industrijsko središte sa strojogradnjom, proizvodnjom zrakoplova, elektrotehničkom, tekstilnom, kemijskom, petrokemijskom, duhanskom i prehrambenom industrijom; razvijeno je tiskarstvo. Riječna je trgovačka i putnička luka s brodogradilištem. Gradska podzemna željeznica otvorena je 1960. Veliko je cestovno i željezničko čvorište s dvjema međunarodnim zračnim lukama – Borispilj (Boryspil’; oko 15 milijuna putnika godišnje) i Žuljani (Žuljany; oko 2,6 milijuna putnika godišnje). Na Dnjepru je uzvodno od grada 1964–66. izgrađeno 110 km dugo Kijevsko akumulacijsko jezero s hidroelektranom, a nizvodno od grada 1972. izgrađeno je 162 km dugo Kanivsko akumulacijsko jezero.
Prvi tragovi ljudske prisutnosti na području Kijeva mogu se pratiti od paleolitika. Današnji je grad nastao u VI–VII. st. kao središte istočnoslavenskog plemena Poljanâ (tradicionalno se i službeno kao godina osnutka slavi 482), a u ljetopisima se prvi put spominje 860. Novgorodski vladar Oleg (Olah) osvojio je grad 882. i pretvorio ga u prijestolnicu Kijevske Rusi, te je od kraja IX. do sredine XII. st. Kijev ne samo političko nego i trgovačko, obrtničko i kulturno središte te države. Nalazio se na znamenitom trgovačkom putu između sjeverne Europe i Bizanta. Slabi raspadom Kijevske Rusi na više kneževina nakon 1168. (otkada je dio Kijevske Kneževine), a pošto su ga 1240. razorili Mongoli, gospodarski propada. Od 1362. pod vlašću Litve, u sastavu koje je od 1471. bio središte Kijevskoga vojvodstva. Nakon stvaranja poljsko-litavske države 1569. došao je pod poljsku krunu. Od 1648. pod vlašću kozačkih ustanika ukrajinskoga hetmana Bogdana Hmeljnickoga koji su proglasili samostalnu državu. Kada se ona 1654. stavila pod zaštitu ruskoga cara, u grad su ušle ruske trupe. Poljsko-litavska država priznala je rusku vlast nad Kijevom mirom 1667. te konačno 1686. Kijev je u Ruskome Carstvu ponovno postao gospodarsko i kulturno središte ukrajinskih zemalja (od 1708. središte Kijevske gubernije). Od početka XIX. st. Kijev je postao žarištem ukrajinskoga nacionalnog pokreta, iako je u drugoj polovici stoljeća doživio rastuću rusifikaciju. Na početku 1918. u Kijevu je proglašena Ukrajinska Republika. U gradu su se smjenjivale njemačke, ukrajinske, bjelogardijske i poljske postrojbe od 1918. do 1920. kada dolazi pod kontrolu Sovjetske Rusije, u sastavu Ukrajinske Sovjetske Socijalističke Republike od njezina formiranja 1922. te je njezin glavni grad od 1934. U II. svjetskom ratu bio je pod njemačkom okupacijom od 20. rujna 1941. do 6. studenoga 1943.
