Kerč (Керч [kerč], ruski Kerč’/Керчь [k’erč’]), grad i luka na istočnome dijelu poluotoka Krima, na obali Kerčkih vrata, Ukrajina; 151 548 st. (2020). Jako je industrijsko središte: metalurgija (željezara), brodogradnja, proizvodnja ribljih konzervi, armiranoga betona, stakla, kemikalija. Razvoj industrije početkom XX. st. vezan je uz otkriće i iskorištavanje ležišta ruda željeza u okolici u drugoj polovici XIX. st., izgradnju željezničke pruge prema unutrašnjosti (Moskva, Sankt Peterburg) te porasta lučkoga prometa (luka je otvorena 1822). Državno pomorsko-tehničko sveučilište (osnovano 1992), Institut za ribarstvo i oceanografiju Azovskoga i Crnoga mora; povijesno-arheološki muzej, lapidarij. U gradu i u okolici mnogobrojni su arheološki nalazi (ostatci antičke kolonije, Melek-Česmenski i Carski kurgan iz IV. st. pr. Kr., kršćanske katakombe iz V. st.); crkva sv. Ivana (VIII–XIV. st.; ubraja se u najstarije kršćanske crkve u bivšem SSSR-u), utvrda Jeni-Kale iz 1706., Kerčka utvrda iz XIX. st. Trgovačka je, ribarska i trajektna luka. Zračna luka. S Tamanskim poluotokom (Krasnodarski kraj Rusije) na suprotnoj obali Kerčkih vrata Kerč je od 2018. povezan 19 km dugim mostom.
Naseobinu Pantikapej (Παντιϰάπαιον, Pantikápaion) osnovali su Grci iz Mileta u VI. st. pr. Kr. na području današnjega Kerča. Od početka V. st. pr. Kr. bio je prijestolnica Bosporskoga Kraljevstva (→ krim). Od I. st. pr. Kr. pod protektoratom Rimskoga Carstva. Huni su ga poharali 375. U srednjem vijeku, kada su ga nazivali Korčev, Bosporo, Pantikapej, Kerč je bio trgovačko središte preko kojega se odvijala trgovina između Kijevske Rusi i Sredozemlja. Od XIII. st. bio je pod vlašću Mongola, Genovežana (od 1318) i Osmanskoga Carstva (od 1475). Ruska vojska ga je zauzela 1771., a Rusiji je službeno pripao Kučuk-Kajnardžijskim mirom 1774. Tijekom XIX. st. razvio se u jednu od najvećih ruskih luka. Teško stradao u Krimskom ratu i u I. svjetskom ratu.
