Karamzin [karamz’i'n], Nikolaj Mihajlovič, ruski književnik (Mihajlovka, Simbirska gubernija, 12. XII. 1766 – Sankt Peterburg, 3. VI. 1826). Predstavnik sentimentalizma, reformator jezika i povjesničar. Isprva je djelovao u krugu slobodnih zidara (Nikolaj Ivanovič Novikov) i bio blizak prosvjetiteljstvu (preveo G. E. Lessinga, Emilia Galotti, 1788). Pisma ruskoga putnika (Pis’ma russkogo putešestvennika, 1791–92) slijede Sterneova »sentimentalnog« pripovjedača, ali je naglasak na upoznavanju čitatelja sa stečevinama europske (Njemačka, Švicarska, Francuska) civilizacije, kulture i misaonosti. U lirici i fabularnoj prozi posve se priklonio osjećajnosti, pa je Jadna Liza (Bednaja Liza, 1792) postala paradigmom novoga stila, a ujedno pokazivala kako »seljanke voljeti umiju«. Svojim je djelima reformirao jezik ruske književnosti: uklanjao je crkvenoslavenski leksik, uvodio sintaksu prema francuskom uzoru i neologizme koji su označavali svijet osjećaja, ali i društvenih odnosa, približavajući jezik ruskomu plemićkom salonu. Njegovim je tragom krenuo zatim Aleksandr Sergejevič Puškin. Povijest ruske države (Istorija gosudarstva Rossijskogo, 12. sv., 1818–29) golem je historiografski pothvat s naglaskom na načelima državotvornosti, oličene u osobama careva, a ujedno i djelo vrsnoga književnika, pa su pojedina poglavlja utjecala na beletrističko oblikovanje povijesnih zbivanja (A. S. Puškin, Boris Godunov i dr.). Povijesna pripovijest Marfa posadnica (1802), o ženi koja je od moskovskoga centralizma branila slobodu Novgoroda, odjeknula je među djelatnicima hrvatskoga narodnog preporoda (preveo Ivan Kukuljević Sakcinski), pa je Novgorod rado bio uspoređivan s Dubrovačkom Republikom.
