Kapverdski Otoci (Cabo Verde), država na istoimenoj otočnoj skupini (portugalski Ilhas do Cabo Verde [i'ļɐs du ka'βu ve'rdə]) u Atlantskom oceanu; obuhvaća 4033 km².
Prirodna obilježja
Kapverdski Otoci smješteni su 570 km zapadno od rta Verde (poluotok Cap Vert), odn. najzapadnije točke afričkoga kopna (Pointe des Almadies). Sastoje se od 10 otoka, 7 otočića i mnogobrojnih hridi. Okupljeni su u dvije skupine – Barlavento (Privjetrinski otoci): Santo Antão (779 km²), Boa Vista (620 km²), São Nicolau (388 km²), São Vicente (227 km²), Sal (216 km²), Santa Luzia (35 km²) i dr., i Sotavento (Zavjetrinski otoci): Santiago (991 km²), Fogo (476 km²), Maio (269 km²), Brava (67 km²) i dr. Vulkanskoga su podrijetla (na otoku Fogo nalazi se aktivni vulkan Pico do Fogo, 2829 m) i pretežno goroviti (niski su Sal, Boa Vista i Maio). Obale otoka mjestimice su strme, a mjestimice niske sa širokim pješčanim plažama. Klima je tropska, ali suha, osobito na istočnije položenim otocima koji su izloženi suhom i toplom vjetru s afričkoga kopna (Sahara). Srednja godišnja temperatura oko 25 °C, godišnja količina oborina do 300 mm. Zbog izoliranosti otoci su bogati endemima (osobito gmazova i ptica).
Stanovništvo
Prema popisu stanovništva iz 2010. na Kapverdskim Otocima živi 491 875 st. ili 122 st./km², odnosno 518 470 st. prema procjeni 2014. Najviše stanovnika ima najveći otok Santiago (273 919 st., 2010), zatim São Vicente (76 107 st.), Santo Antão (43 915 st.), Fogo (37 051 st.), Sal (25 765 st.), São Nicolau (12 817 st.), Boa Vista (9162 st.), Maio (6952 st.) i Brava (5995 st.). Najgušće su naseljeni otoci São Vicente (345 st./km², 2012), Santiago (285,2 st./km²) i Sal (134,7 st./km²), a najrjeđe Boa Vista (18,2 st./km²) i Maio (25,8 st./km²). Stanovnici su mješanci Portugalaca s crncima (69,9%, 2000), crnci (Balante, Fulbe i dr.; 26,5%), Europljani (uglavnom Portugalci; 2,0%) i dr. (1,6%). Po vjeri su pretežito katolici (88,1%, 2000) te protestanti (3,3%), muslimani (2,8%) i dr. (5,8%). Godine 1990. Kapverdski Otoci imali su 336 798 st. Porast stanovništva u razdoblju 1990–2000. iznosio je 2,4% godišnje, a 2000–10. pao je na 1,2% godišnje i zbog iseljavanja niži je od prirodnoga priraštaja stanovništva. Za afričke prilike Kapverdski Otoci imaju nizak prirodni priraštaj (15,2‰, 2011; afrički prosjek oko 26‰), koji je rezultat razmjerno niskog nataliteta (20,5‰, 2011; 34,5‰, 1998) i mortaliteta (5,1‰, 2011); smrtnost dojenčadi iznosi 23,0‰ (2011). Stanovništvo se iseljava prvenstveno zbog ekonomskih razloga, iako se razlika iseljenih i useljenih osoba posljednjih godina znatno smanjila (2691 osoba 2000., a 1212 osoba 2013); iseljava se najviše u Portugal te u SAD. U dobi je do 14 godina 31,7% st., od 15 do 64 godine 61,8% st., a u dobi iznad 65 godina 6,5% st. (2010). Očekivano trajanje života za muškarce rođene 2013. iznosi 70,7 godina, a za žene 79,5 godina. Ekonomski je aktivno 198 465 st. (2010), od čega je 10,7% nezaposleno. U poljoprivredi, ribarstvu i šumarstvu radi 10,2% zaposlenih stanovnika, u industriji, građevinarstvu i rudarstvu 19,2%, a u uslužnim djelatnostima 70,6%. Službeni je jezik portugalski; većina stanovništva govori portugalskim kreolskim jezikom (lingua crioula); Afrikanci, kao i njihovi srodnici u Gvineji Bisau, govore jezicima iz zapadnoatlantske grane nigero-kongoanske potporodice kongo-kordofanske porodice. Nepismeno je 17,2% stanovništva starijeg od 15 godina (2010). Glavni i najveći grad Praia (127 832 st., 2010) leži na otoku Santiago; od ostalih gradova brojem stanovnika ističe se još Mindelo (70 468 st.) na otoku São Vicente; u gradovima živi 62% stanovništva (2010).
Gospodarstvo
Početkom 2000-ih gospodarstvo je ostalo slabo razvijeno, uglavnom zasnovano na turizmu i ribolovu. Najveći prirodni resurs državni je akvatorij s bogatim ribljim fondom (gospodarski pojas obuhvaća 800 561 km²), a među ostalim su prirodnim izvorima morska sol, glina, gips, vapnenac i željezna ruda. Ekonomski su značajne doznake zaposlenih u inozemstvu, u prosječnom godišnjem iznosu od 200,7 milijuna USD (2010–20). BDP je 2000. iznosio 539,2 milijuna USD (oko 1177 USD po stanovniku), a 2019. 1,9 milijarda USD (oko 3435 USD po stanovniku); najveća stopa rasta BDP-a od 15,2% ostvarena je 2007. U sastavu BDP-a 2017 (1,7 milijarda USD) udjel je uslužnoga sektora oko 74%, industrije 17%, poljoprivrede 9%. U poljoprivrednoj su ponudi šećerna trska, rajčice, krumpir, banane, kokos, kava, tapioka, i dr. Industrija je uglavnom zasnovana na preradbi poljoprivrednih proizvoda i ribe, te na proizvodnji soli, pića, građevnoga materijala, odjeće i obuće. Pandemija bolesti COVID-19 uzrokovala je 2020. pad BDP-a (− 14,8%); prihodi od turizma smanjeni su s 567 milijuna USD (2019) na 169 milijuna USD (2020). Udjel siromašnoga stanovništva povećan je s 26% (2019) na 31,6% (2020). Stopa nezaposlenosti porasla je s 11,3% (2019) na 14,5% (2020). Vrijednost robnog izvoza 2020. bila je 83,4 milijuna USD, a uvoza 1,1 milijardu USD. Najveći dio izvoza (oko 70%) čini riba i njezine prerađevine; izvozi još odjeću, kavu, sol, rum, banane, ribolovni pribor, otpadni metal, i dr. Uvozi najviše naftne derivate, vozila, žitarice, rižu i druge prehrambene proizvode, pića, lijekove, brodsku opremu, kontejnere, cement, i dr. Prema udjelu u izvozu vodeći su partneri Španjolska (63,2%), Portugal (11,1%), Italija (8,6%) i SAD (5,7%). Najviše uvozi iz Portugala (39,8%), Nizozemske (12,9%), Španjolske (9,1%), Kine (7,2%) i Italije (6,6%). Godine 2021. BDP je imao stopu rasta od 7% te je iznosio 1,9 milijarda USD (približno razini iz 2019); BDP po stanovniku je 3293 USD. Doznake zaposlenih u inozemstvu iste godine dosegnule su rekordni iznos od 312 milijuna USD, a problematična je ostala visoka stopa nezaposlenosti (15,4%) i veličina javnoga duga od približno 157% BDP-a.
Promet
Duljina cestovne mreže iznosi 2250 km (2007). Glavne su luke Mindelo i Praia; ukupni lučki promet iznosi 1,7 milijuna tona (2011; uglavnom uvoz). Zbog rastućega broja turista u posljednjih desetak godina izgrađeno je nekoliko zračnih luka; međunarodne su zračne luke Amílcar Cabral kraj Espargosa na otoku Sal, Praia na otoku Santiago (otvorena 2005), Cesária Évora kraj Mindela na otoku São Vicente (otvorena 2009) i Aristides Pereira na otoku Boa Vista (otvorena 2007); putnički promet u stalnom je porastu, 2011. god. iznosio je 1,8 milijuna putnika. Otoci su međusobno povezani zračnim i brodskim vezama.
Novac
Novčana je jedinica eskudo (escudo; C.V. Esc, CVE).
Povijest
Senegalski ribari koristili su otoke kao odmorište, a Mauri su na njima skupljali sol. Prvi Europljanin koji je otkrio nenaseljeno otočje (1456) bio je talijanski pomorac u službi Portugala Alvise Da Mosto. Njegova istraživanja nastavili su portugalski pomorci Diogo Gomes i António de Noli, koji su 1460. otkrili otoke Maio i Santiago. Na Santiagu je 1462. bilo podignuto prvo stalno portugalsko naselje (Ribeira Grande, danas Cidade Velha). Godine 1495. otoci su proglašeni portugalskim kraljevskim posjedom, a 1532. biskupijom. Od XVI. st. bili su strateška točka prekooceanske trgovine robljem koja je osiguravala stanovnicima otokâ gospodarsko blagostanje, ali je i privukla engleske gusare koji su u nekoliko navrata opljačkali središte otokâ (1585., 1592). S vremenom su Kapverdski otoci postali mjesto kamo su bili deportirani kažnjenici iz Portugala te crni robovi s obližnjeg afričkoga kopna. Oni su radili na plantažama pamuka u XVII. i XVIII. st. Od 1587. otocima je upravljala portugalska kolonijalna vlast s guvernerom na čelu. Do otvaranja Sueskoga kanala 1869. otoci su bili važna postaja na putu oko Afrike i istodobno tranzitno središte za brodove koji su plovili između Europe i Latinske Amerike. U drugoj polovici XIX. st. otočno gospodarstvo propada, a otoci su svedeni na postaju za utovar ugljena za pogon prekooceanskih brodova. Status kolonije imali su do 1951., potom do 1973. status portugalske prekomorske pokrajine, a nakon toga su postali autonomna pokrajina do 1975. Od 1956. za samostalnost se borila Afrička stranka za neovisnost Gvineje i Kapverdskih otoka (PAIGC), pod vodstvom Amílcara Cabrala (→ gvineja bisau). Nakon smjene vlasti u Portugalu (1974), priznato im je pravo na samoodređenje (u kolovozu 1974). Neovisnost je proglašena 5. VII. 1975. te su primljeni u UN. Lideri PAIGC-a uspostavili su socijalistički jednostranački režim; predsjednik države postao je Aristides Maria Pereira, a premijer Pedro Pires. Nakon državnog udara u Gvineji Bisau (potkraj 1980), iz PAIGC-a se odvojila kapverdska frakcija i stvorena je (20. I. 1981) Afrička stranka neovisnosti Kapverdskih Otoka (PAICV). Godine 1982. izbili su nemiri zbog predložene agrarne reforme. Tijekom 1980-ih odnosi s Gvinejom Bisau bili su pogoršani (odustaje se od ujedinjenja); 1988. potpisan je sporazum o međudržavnoj suradnji. Višestranački sustav uveden je 1990; na izborima održanima početkom 1991. pobijedio je Pokret za demokraciju (MpD; osnovan 1990). Prvi demokratski izabran predsjednik republike postao je António Mascarenhas Monteiro (bio je na visokim državnim položajima u jednostranačkom režimu, a potom se priklonio MpD-u; reizabran je 1996). Morska granica sa Senegalom (1993) i Mauritanijom (2003) određena je sporazumno. Dvije vodeće stranke, PAICV i MpD, mijenjaju se na vlasti nakon izbora 1990-ih i početkom 2000-ih. Na predsjedničkim izborima u veljači 2001. pobijedio je Pedro Pires (kandidat PAICV-a, reizabran je 2006; bio je premijer 1975–91). Tijekom 2011–21. predsjednik republike bio je Jorge Carlos Fonseca (kandidat MpD-a; reizabran 2016), a na predsjedničkim izborima u listopadu 2021. pobjeđuje ponovno kandidat PAICV-a José Maria Neves (bio je premijer 2001–16).
Politički sustav
Prema Ustavu od 25. IX. 1992. (s izmjenama 1999) Kapverdski Otoci republika su s parlamentarnim sustavom vlasti. Predsjednik republike na čelu je države, biran je na izravnim, općim i tajnim izborima za mandat od 5 godina i na najviše dva mandata. Vrhovni je zapovjednik oružanih snaga, imenuje predsjednika vlade, predsjednika i suce Vrhovnoga suda pravde. Vlada obavlja izvršnu vlast, za svoj je rad odgovorna parlamentu; čini je predsjednik vlade, ministri i državni ministri. Zakonodavnu vlast ima jednodomna Nacionalna skupština (Assembleia Nacional) sa 72 zastupnika (6 zastupnika predstavlja kapverdsku dijasporu), koje građani izravno biraju za mandat od 5 godina. Biračko je pravo opće i jednako za sve građane s navršenih 18 godina života. Sudbenu vlast obavlja Vrhovni sud pravde i niži sudovi prve instancije, Revizorski sud, Vojni sud te Financijski i carinski sud. Država je administrativno podijeljena na 22 općine. Nacionalni blagdan: Dan neovisnosti, 5. srpnja (1975).
Političke stranke
Afrička stranka neovisnosti Kapverdskih Otoka (Partido Africano da Independência de Cabo Verde – akronim PAICV), osnovana početkom 1981., stranka je ljevice. Nastala je odvajanjem od Afričke stranke za neovisnost Gvineje i Kapverdskih otoka (PAIGC) osnovane 1956 (→ gvineja bisau) te je prvo, kao ogranak PAIGC-a, a potom kao samostalna stranka bila jedina legalna stranka 1974–90. Nakon prvih slobodnih izbora 1991. bila je u oporbi (ponovno i nakon izbora 1995), a potom na vlasti 2001–16 (apsolutnu većinu osvojila je na izborima 2001., 2006. i 2011). Ponovno je u oporbi nakon izbora 2016. i 2021. Članica je Socijalističke internacionale. Pokret za demokraciju (Movimento para a Democracia – akronim MpD), osnovan 1990., stranka je desnoga centra. Pobijedila je na izborima 1991. i 1995 (osvojila apsolutnu zastupničku većinu). Bila je na vlasti do 2001., a potom u oporbi do 2016. Na izborima 2016. i 2021. ponovno osvaja apsolutnu zastupničku većinu i formira vladu. Članica je Internacionale demokratskog centra.
