Gvineja Bisau (Républica da Guiné-Bissau), država na zapadnoj obali Afrike, između Senegala na sjeveru (duljina granice 338 km), Gvineje na istoku i jugoistoku (386 km) te Atlantskog oceana na jugozapadu; obuhvaća 36 125 km².
Prirodna obilježja
Gvineja Bisau se sastoji od ravnice uz obalu Atlantskog oceana i brežuljkastoga zaleđa (visina do 300 m) u unutrašnjosti. Razvedena obala duga je 350 km; pred njom su mnogobrojni otoci otočja Bijagós. Klima je tropska, s prosječnom godišnjom temperaturom od 25 do 26 °C; srednja je siječanjska temperatura u glavnom gradu 24,4 °C, a srpanjska 26,7 °C. Godišnja količina oborina od 1500 do 3000 mm (Bissau 1950 mm); najviše kiše padne u razdoblju lipanj–studeni. Od prosinca do svibnja puše suh topao vjetar harmatan. Cacheu i Cacine glavni su vodeni tokovi. Obala je obrasla mangrovama i tropskom kišnom šumom. U unutrašnjosti je raširena savana te galerijske šume.
Stanovništvo
Prema popisu stanovništva iz 2009. u Gvineji Bisau živi 1 520 830 st., a prema procjeni stanovništva iz 2011. god. 1 547 061 st. Prosječna je naseljenost 42,8 st./km² (2011). Stanovnici su pripadnici naroda Balante (25,0%), Fulani (Fulakunda, Peul; 17,1%), Mandjak (Mandyako; 12,0%), Mandinka (Mandingo, Malinke; 10,0% st.) i dr. (35,9%). Prema vjeri najbrojniji su pripadnici različitih tradicionalnih vjerovanja (49% st.), muslimani (42% st.), kršćani (9%). Porast stanovništva iznosi 2,4% (2006–11) i odgovara prirodnomu priraštaju stanovništva (21,6‰ ili 2,16%, 2010). Natalitet je 38,3‰ (2010), a mortalitet 16,7‰ (2010); mortalitet dojenčadi 92,6‰ (2010). Stanovništvo je veoma mlado; u dobi je do 14 godina 42,6% st., u dobi od 15 do 59 godina 51,9%, a u dobi od 60 i više godina 5,5% st. (2005). Očekivano je trajanje života za muškarce 47,1 godina, a za žene 50,1 godina (2010). U primarnim djelatnostima (poljoprivreda, šumarstvo i ribarstvo) zaposleno je 78,9% aktivnoga stanovništva, a u sekundarnim (industrija, građevinarstvo, rudarstvo) i tercijarnim djelatnostima (usluge) 21,1% st. (2011). Službeni je jezik portugalski, a razgovorni su jezici kreolski portugalski (crioulo), balanta-kenthoe (balante), mandjak, papel, mandinka (mandingo), pulaar (fulani). Glavni je grad Bissau (387 909 st., 2009); ostala naselja (2009): Gabú (81 495 st.), Bafatá (68 956 st.), Bissora (56 585 st.), Bigene (51 412 st.); u gradovima živi 29,9% st. (2009).
Gospodarstvo
Početkom 2000-ih Gvineja Bisau ostala je u skupini najsiromašnijih i gospodarski slabo razvijenih zemalja (od 1975. članica je ECOWAS-a). Udjel je siromašnoga stanovništva 69% (2021); samo trećina stanovništva ima pristup električnoj energiji, a nepismeno je oko 58% stanovništva starijega od 15 godina. Osim političke nestabilnosti i nerazvijene infrastrukture, razvoj opterećuju raširenost korupcije i kriminala (od početka 2000-ih u porastu je ilegalni prijevoz narkotika iz Južne Amerike prema Europi). Stanovništvo najvećim dijelom ovisi o poljoprivrednoj proizvodnji, koja je povremeno ugrožena vremenskim nepogodama. Prirodna bogatstva čine plodno zemljište, riblji fond, tropske šume, zlato, boksit, granit, vapnenac, glina, ležišta fosfata i nafte. Vrijednost BDP-a uvećana je s 371 milijuna USD (2000) na 1,6 milijarda USD (2021); BDP po stanovniku porastao je s približno 300 USD (2000) na 795 USD (2021). Ekonomski su značajne doznake zaposlenih u inozemstvu, u prosječnom godišnjem iznosu od 90,9 milijuna USD (2010–20); najviše su bile 2020 (174,9 milijuna USD). U sastavu BDP-a najveći je udjel poljoprivrede; 2017. iznosio je oko 50% (BDP je bio 1,3 milijarde USD), a 2021. je 48%. Udjel je uslužnoga sektora oko 37%, a industrijskoga 13% (2017). U poljoprivredi prevladava uzgoj indijskog oraščića (2020. proizvedeno je oko 162 100 t, što je osmo mjesto u svijetu). U poljoprivrednoj su ponudi također kokos, brazilski oraščić, riža, kukuruz, tapioka, pamuk, palmino ulje, i dr. Industrija je uglavnom zasnovana na preradbi poljoprivrednih proizvoda. Stopa je nezaposlenosti 6,8% (2021). Vrijednost robnog izvoza 2020. bila je 143 milijuna USD, a uvoza 326 milijuna USD. Oko 90% izvoza čine oraščići i kokos, potom smrznuta riba, naftni derivati, zlato, i dr. Uvozi najviše rižu i naftne derivate, a potom razne prehrambene proizvode i pića, vozila, lijekove, odjeću, plastične proizvode, brodsku opremu, strojeve, i dr. Prema udjelu u izvozu vodeći je partner Indija (88,2%), a manjim dijelom Demokratska Republika Kongo (3,6%) i Portugal (1,3%). Najviše uvozi iz Portugala (25,7%), Senegala (17,5%), Kine (15,7%), Pakistana (7,7%), Nizozemske (6%) i Indije (3,5%). Veličina je javnoga duga 78,4% BDP-a (2021).
Promet
Ukupna je duljina cesta 2755 km (770 km asfaltiranih, 2003). Bissau je najvažnija zračna luka i pristanište za prekooceanske brodove.
Novac
Novčana je jedinica CFA-franak (franc; XAF); 1 franak = 100 santima (centime).
Povijest
Bantu-plemena Bisaua došla su u prvoj polovici XV. st. u dodir s Portugalcima, koji su već 1470. uspostavili na području Bisaua svoje faktorije, a do kraja XVI. st. završili su okupaciju cijele zemlje. Sve do 1879. Portugalska Gvineja (kolonijalni naziv Bisao) upravno je bila povezana s Kapverdskim otocima, gdje je bilo sjedište guvernera, a zatim je postala odvojena kolonija na čelu s vlastitim guvernerom, koji je upravljao iz glavnoga grada Bissaua. Potkraj XIX. i u XX. st. (1912., 1917., 1925. i 1930) izbili su ustanci protiv kolonijalne vlasti, ali su krvavo ugušeni. Od 1951. bila je portugalski prekomorski teritorij (Portugalska Gvineja); 1955. dobila je ograničenu autonomiju. Amílcar Cabral osnovao je 1956. Afričku stranku za neovisnost Gvineje i Kapverdskih otoka (PAIGC), a na početku 1963. predvodio je pobunu protiv portugalske vlasti. Ubijen je početkom 1973., a vodstvo PAIGC-a preuzeli su njegov brat Luis Cabral i Aristides Maria Pereira. Godine 1973. oslobođen je najveći dio zemlje; neovisnost je proglašena 24. IX. 1973. pod sadašnjim imenom (Portugal ju je priznao 1974), a Cabral je postavljen za predsjednika Državnoga vijeća. Nakon državnog udara u studenome 1980. vlast je preuzeo Cabralov suradnik João Bernardo Vieira; odvajanjem frakcije Kapverdskih otoka u PAIGC-u je došlo do rascjepa. Do polovice 1980-ih vodila se borba za vlast (1984. Vieira je preuzeo i premijerske ovlasti); pod optužbama za spremanje državnog udara (1982., 1985) vođena su mnogobrojna politička suđenja. Potkraj 1991. ozakonjene su oporbene stranke, a na izborima 1994. Vieira je zadržao vlast. U lipnju 1998. izbila je vojna pobuna, koja je prerasla u građanski rat; okončan je u svibnju 1999. padom Vieire. Nakon privremene vojne uprave, u studenome 1999. održani su parlamentarni izbori; relativnu većinu osvojila je Stranka društvene obnove, a njezin je vođa Kumba Ialá izabran za predsjednika na početku 2000. Državni udar bio je 2003., a nestabilna civilna vlast obnovljena je 2004–05. Nakon pobjede na predsjedničkim izborima 2005. Vieira je ponovno bio na vlasti (2009. ubijen je u atentatu). Malam Bacai Sanhá bio je predsjednik od 2009. do smrti 2012. Potom su predsjednički izbori prekinuti državnim udarom, u travnju 2012., te je vlast preuzela vojna hunta. Civilna vlast obnovljena je 2014; u drugom krugu predsjedničkih izbora u svibnju 2014. pobijedio je José Mário Vaz (kandidat PAIGC-a, ministar financija 2009–12). Njegov razlaz s vodstvom PAIGC-a 2015. vodio je političkoj nestabilnosti, čestim smjenama premijera i povremenim oporbenim prosvjedima (veći su u listopadu 2019). U drugome krugu predsjedničkih izbora u prosincu 2019. s malom je razlikom pobijedio Umaro Sissoco Embaló (premijer 2016–18), kao kandidat stranke Madem G15 osnovane 2018 (protukandidat mu je bio Domingos Simões Pereira, vođa PAIGC-a od 2014., premijer 2014–15). U rujnu 2020. okončana je sigurnosna operacija ECOWAS-a (započeta 2012), te je povučeno oko 1000 pripadnika međunarodnih (zapadnoafričkih) snaga. Početkom veljače 2022. nije uspio pokušaj državnog udara. Potom su ponovno raspoređene vojno-policijske snage pod nadzorom ECOWAS-a (oko 600 pripadnika). U svibnju 2022. predsjednik Embaló raspustio je parlament i obećao nove izbore.
Politički sustav
Prema Ustavu od 16. V. 1984 (nadopunjen amandmanima u više navrata), Gvineja Bisau je republika s predsjedničkim sustavom vlasti. Na čelu je države predsjednik republike, kojega izravno biraju građani za mandat od 5 godina, bez ograničenja broja mandata. On imenuje članove vlade nakon konzultacija sa stranačkim vođama vladajućih stranaka. Izvršnu vlast ima vlada. Zakonodavnu vlast ima jednodomna Nacionalna (narodna) skupština (Assembleia Nacional Popular), koja ima 102 zastupnika izravno izabrana za mandat od 4 godine. Pravo glasa imaju svi građani s navršenih 18 godina života. Najvišu sudbenu vlast obavlja Vrhovni sud (Supremo Tribunal da Justicia), koji ima 9 sudaca što ih imenuje predsjednik republike. Administrativno je država podijeljena na 9 regija. Nacionalni praznik: Dan neovisnosti, 24. rujna (1973)
Političke stranke
Afrička stranka za neovisnost Gvineje i Kapverdskih otoka (Partido Africano para a Independência da Guiné e Cabo Verde – akronim PAIGC), osnovana 1956., stranka je ljevice. Predvodila je antikolonijalističku borbu za oslobođenje od portugalske vlasti (podupirao ju je Sovjetski Savez i druge socijalističke zemlje). Među osnivačima stranke bili su Amílcar Cabral (ubijen je u atentatu 1973) i Aristides Maria Pereira (predsjednik Kapverdskih Otoka 1975–91; kapverdski ogranak stranke izdvojio se 1981). Bila je vladajuća u jednostranačkom režimu od 1974. Na prvim slobodnim izborima 1994. osvojila je apsolutnu parlamentarnu većinu, a stranački vođa João Bernardo Vieira (na vlasti od 1980) izabran je za predsjednika republike; nakon demokratizacije bio je predsjednik u dva mandata (1994–99. i 2005–09). Stranka je poražena na izborima 1999 (vodeća je u oporbi), 2004. osvaja relativnu zastupničku većinu i u dogovoru s PRS-om predvodi vladu. Vladajuća je stranka i nakon izbora 2008., 2014. i 2019. Kao kandidat PAIGC-a na predsjedničkim izborima 2009. pobijedio je Malam Bacai Sanhá, a 2014. José Mário Vaz. Stranka je članica Socijalističke internacionale. Stranka društvene obnove (Partido da Renovação Social – akronim PRS), osnovana 1992., stranka je centra. Najveći izborni uspjeh postigla je 1999. kada je osvojila relativnu zastupničku većinu i potom predvodila vladu (do 2004). Osnivač stranke Kumba Ialá (do 1989. bio je član PAIGC-a) pobijedio je na predsjedničkim izborima početkom 2000 (na položaju je bio do 2003). Vodeća je oporbena stranka nakon izbora 2004., 2008. i 2014. Na izborima 2019. treća je po broju zastupnika. Članica je Internacionale demokratskog centra. Pokret za demokratsku alternativu, Grupa 15 (Movimento para Alternância Democrática, Grupo dos 15 – akronim Madem G15) stranka je lijevoga centra osnovana 2018. izdvajanjem 15 članova iz PAIGC-a. Na parlamentarnim izborima 2019. osvaja drugo mjesto po broju zastupnika, a stranački kandidat Umaro Sissoco Embaló pobjeđuje na predsjedničkim izborima.
