Ivanjicki, Olja (pravo ime Olga), srpska slikarica (Pančevo, 10. V. 1931 – Beograd, 24. VI. 2009). Kći ruskih emigranata. Na beogradskoj Likovnoj akademiji završila je kiparstvo 1955. i specijalku 1957. Bavila se skulpturom, ilustracijom, modnim dizajnom i happeningom, a posebno se istaknula slikarskim opusom.
Bila je jedna od osnivačica društva prijatelja Baltazar i skupine Mediala, s kojom je i izlagala, te je isprva slikala na način poetskoga nadrealizma, stvarajući kompozicije, često autoportrete, oslonjene na talijansku renesansu i Leonarda da Vincija (Teuta, 1957; Isabela d’Este u ružičastoj sobi, 1967; Madona Sikstina i Dva Sebastijana, 1968). Nakon studijskoga boravka u SAD-u 1962. stvara kolaže i slikarske kompozicije u duhu pop-arta, često s temama iz znanosti i suvremenoga života (Kanon brzine ili mjerenje vremena, 1964; Mona Liza i revolveraš i Metamorfoza atomica, 1975). Od 1980-ih slika simbole i pojave modernoga svijeta prožete elementima starih civilizacija, stvarajući monumentalne kompozicije bliske hiperrealizmu (Vermeer i modeli u ateljeu, 1981; Velázquezove menine na tamnoj strani Mjeseca, 1990).
Samostalno je izlagala u Beogradu (od 1957), Zagrebu, Ljubljani, New Yorku.
Pisala je pjesme i eseje (Videla sam pre i posle, 1998; Večni uslov, 2008). Njezina prepiska s Leonidom Šejkom objavljena je 1995. u knjizi Ogledalo ljubavi. Monografije su joj posvetili Bora Ćosić (1984) i Dragoš Kalajić (1984., 2017).
