Istanbul (bizantski grčki εἰς τὴν πόλıν [is tin po'li/n/]: u grad) (turski İstanbul; arhaičan hrvatski i slavenski naziv Carigrad; prije Konstantinopol), najveći grad i luka u Turskoj, na južnom kraju Bospora i na Mramornome moru, na europskoj i maloazijskoj obali; 13 483 052 st. (2011). Nalazi se na raskrižju putova između Balkanskoga poluotoka i Male Azije te između Sredozemnog i Crnoga mora. Sastoji se od poluotočnog Istanbula između južne obale Zlatnoga roga (turski Haliç) i Mramornoga mora, Galate s Perom (danas Beyoğlu) između sjeverne obale Zlatnoga roga i Bospora, Üsküdara s Kadiköyom na maloazijskoj obali te drugih predgrađa.
Monumentalne građevine iz osmanskoga razdoblja – Topkapi saraj (nekadašnji sultanov dvor; XV. st.), Sulejmanija (1550–57), Ahmedova ili Plava džamija (1609–16) i druge džamije, hamami (kupališta) i čaršije (čuvena Kapali) daju Istanbulu izraziti istočnjački izgled i svjedoče o njegovu značenju kao središtu nekadašnjega moćnoga turskog carstva. Među najstarijim arhitektonskim spomenicima ruševine su hipodroma (203., proširen 324), Valensov akvedukt (368), mnogobrojne cisterne, bizantske crkve, od kojih su najpoznatije Sv. Irena i Sv. Sofija (532–537., od 1453. džamija Aja Sofija, od 1934. muzej), Konstantinov (IV. st.) i Teodozijev (413) obrambeni zid, forumi i dr. Povijesna jezgra grada uvrštena je 1985. na UNESCO‑ov popis svjetske kulturne baštine.
Trgovačko i prometno središte Istanbula obala je Zlatnoga roga oko mostova Atatürk i Galata (stari iz 1912., novi otvoren 1992), koji ga povezuju sa suprotnom obalom zaljeva, te dio oko Sirkeçija, završne postaje europske željezničke pruge.
Galata, neskladno i neplanski izgrađena, dijelom europskog izgleda, zbijena je na uskome južnom obalnom prostoru Zlatnoga roga. Svojim mnogobrojnim bazarima, agencijama i bankama najživlji je trgovačko-poslovni i lučki dio Istanbula. Sjeverno i sjeveroistočno od nje nalaze se stambene i trgovačke četvrti Beyoğlua, sa širokim ulicama, parkovima i modernim objektima (stadion, hoteli). Na obali Bospora nalazi se Dolmabahçe saraj, rezidencija posljednjega turskog sultana. Azijski Üsküdar i Kadiköy, pretežno sa stambenim i industrijskim četvrtima, povezani su s europskim dijelom Istanbula trajektnim linijama i dvama dugim visećim mostovima – Bospor (izgrađen 1973; najveći raspon 1074 m, ukupna duljina 1570 m) i Fatih Sultan Mehmet (1988; najveći raspon 1090 m, ukupno 1480 m). U izgradnji je željeznički tunel ispod Bospora (izgradnja započela 2004). Južno od Üsküdara, na završnoj postaji anatolske željezničke pruge, nalazi se impozantan željeznički kolodvor Haydarpaşa.
Prestanak uloge političkog središta države nakon I. svjetskog rata, uz ostale nepovoljne posljedice, uvjetovao je i brojčano smanjenje stanovništva. Tek od 1935. god. (740 751 st.) grad ponovno bilježi porast broja stanovnika (1945. god. 844 090 st., 1955. god. 1 214 616 st.). Istanbul je glavno kulturno središte Turske; uz osam sveučilišta (najstarije İstanbul Üniversitesi, osnovano 1453) mnogobrojni su muzeji (Topkapi, arheološki, Aja Sofija, Kaarya i dr.), knjižnice (Sulejmanova knjižnica, osnovana 1557), arhivi, znanstvene (Institut za oceanografiju i geografiju i dr.) i druge kulturne ustanove. Grad je i jako turističko središte (2,4 milijuna turista 2000., a 7 milijuna turista 2010). Istanbul je ekonomsko središte Turske, u kojem djeluje 38% industrijskih poduzeća i 55% komercijalnih tvrtki zemlje, pa ostvaruje oko 27% ukupnog BDP-a. Industrija Istanbula pretežno je usklađena s potrebama gradskog tržišta. Razvijena je prehrambena, tekstilna (55% turske proizvodnje), drvna, kemijska (polovica kemijske proizvodnje zemlje), farmaceutska, metalna i elektronička industrija te brodogradnja; veliko značenje ima i preradba kože i duhana. Uz staru luku u Zlatnome rogu izgrađena je i nova na maloazijskoj obali Bospora i Mramornoga mora (Haydarpaşa, sjeverno od Kadiköya). Istanbul ima veliku prometnu važnost kao glavna turska luka, čvorište interkontinentalnih zračnih linija (međunarodne zračne luke Atatürk uYeşilköyu i Sabiha Gökçen u Pendiku), željezničkih pruga i cesta, koju je dodatno potencirala izgradnja mostova preko Bospora.
Istanbul se razvio na mjestu staroga grčkoga grada Bizantija (Βυζάντıον, Byzántion) u doba Konstantina I. Velikoga, koji ga je 330. proglasio prijestolnicom Rimskoga Carstva. Po njemu se nazivao Konstantinopol (grčki Κωνσταντıνούπολıς, Kōnstantinoúpolis), a u Slavena Carigrad. Tzv. Drugi Rim ili Novi Rim trebao je naslijediti staru rimsku prijestolnicu na Tiberu. Dobio je senat, državne ustanove i sve povlastice kakve je uživalo stanovništvo Rima. Smješten na granici dvaju kontinenata, imao je izvanredan strateški položaj i postao jedno od najvećih svjetskih trgovačkih i prometnih središta. U Bizantskome Carstvu bio je upravno, kulturno i crkveno središte. Brzo je nadmašio stari Rim ne samo po političkom značenju nego i po broju stanovnika. Do VI. st. taj je broj porastao na više od pola milijuna. Konstantin I. Veliki i drugi carevi ukrašavali su Istanbul spomenicima, raskošnim zgradama i mnogobrojnim crkvama. Tako je Justinijan I., nakon požara iz doba ustanka Nika (532), podignuo mnoge zgrade, među kojima se ističe velika crkva sv. Sofije. Ta čuvena crkva, carski dvor i hipodrom bile su najznamenitije zgrade srednjovjekovnoga grada. Premda je prošao mnoge teške krize, Istanbul je pobjednički izdržao opsade Avara, Slavena i Perzijanaca (626), Arapa (674–678. i 717–718), Bugara (813., 913. i 924), Rusa (860., 907. i 941), Pečenega i Seldžuka (1090–91). Tek 1204. podlegao je križarima i Mlečanima te postao prijestolnicom Latinskoga Carstva. Restauracija bizantske vlasti (1261) nije mu vratila nekadašnji sjaj ni političko značenje. Nakon dugoga slabljenja Bizantskoga Carstva pao je 29. V. 1453. pod vlast Osmanlija i bio prijestolnica Osmanskoga Carstva do 1923; naziv Konstantinopol (turski Konstantiniyye) rabio se u službenoj upotrebi do 1930.
