iranski jezici, odvjetak indoiranske grane indoeuropske jezične porodice. Rašireni su u Iranu, Tadžikistanu i Afganistanu, kao i na zapadu Pakistana, u dijelovima Turske, Iraka, Sirije, Gruzije, Azerbajdžana i u prikavkaskom dijelu Ruske Federacije. U prošlosti su iranski jezici zauzimali i veća srednjoazijska i istočnoeuropska područja. Po razvoju indoeuropskoga konsonantizma iranski jezici pripadaju istočnoj (tzv. satemskoj) indoeuropskoj zajednici. Dijele se na 4 skupine: sjeverozapadnu (kurdski, belučki, tališki i dr., kao i izumrli medijski), jugozapadnu (/novo/perzijski ili farsi, tadžički, dari ili farsi-kabuli i dr.), sjeveroistočnu (osetski, jagnobski i izumrli skitski s alanskim, sogdijski i horezmijski) i jugoistočnu (afganski ili pašto i niz malih, tzv. pamirskih jezika kao i izumrli hotanosakski i baktrijski). Izumrli avestički (avestijski) jezik (ranije se neadekvatno nazivao zendski i starobaktrijski) najvjerojatnije je jezik neke sjeveroistočne skupine iranskih jezika; zapisan je posebnim avestičkim pismom, koje se razvilo u III–IV. st. (piše se s lijeva na desno, fonetsko je, ima 48 slova), a ranije su se avestički tekstovi prenosili usmeno. Avestički u svom bogoslužju još rabe Parsi. Razvoj iranskih jezika obično se dijeli na staro, srednje i novo razdoblje. Staroiranski jezici, od kojih su najbolje poznati staroperzijski i avestički, još razmjerno dobro čuvaju mnoge prvotne indoeuropske osobine. Od srednjoiranskih jezika najpoznatiji je srednjoperzijski ili pehlevi. Na njemu su sačuvani dijelovi prijevoda Aveste koji se nazivaju Zend. Novoiranski jezici znatno su promijenili gramatičku strukturu. Već davno izgubljena je dvojina, oslabljena je ili izgubljena kategorija gramatičkoga roda, padežni je sustav pojednostavnjen i djelomično aglutiniziran, a većina iranskih jezika ima neodređeni član. Razvijeni su sekundarni glagolski oblici na osnovi participâ, a u mnogim iranskim jezicima rečenica je ergativnoga karaktera (→ ergativ). Mnogi su iranski jezici posve izgubili kategoriju roda (npr. perzijski), a u nekima su se razvila tipološka obilježja netipična za indoeuropske jezike, primjerice modifikacija pridjeva tzv. ezafe-proklitikom u atributnoj konstrukciji. Neki su iranski jezici pretrpjeli znatan utjecaj turkijskih jezika (ali i utjecali na njih), a u kavkaskoj zoni bio je utjecaj kavkaskih jezika (jak osobito u osetskome). Novoperzijski je pod snažnim arapskim utjecajem, ali je i sam mnogo utjecao na arapski. Među iranskim jezicima nekoliko je pismenih. Staroperzijski se služio klinovim pismom, a avestički i pehlevi pismima aramejskoga podrijetla. Baktrijski se pisao posebnom inačicom grčkoga pisma. Novoperzijski se od islamizacije piše osjetno prilagođenim arapskim pismom, a tadžički (tadžikistanski), osetski i tališki služe se slabo prilagođenom ćirilicom ruskoga tipa. Jedan dijalekt tatskoga jezika u Azerbajdžanu (→ tati) ima staru pismenost na hebrejskom pismu, jer su njegovi govornici po vjeroispovijesti židovi.
