Ibn Asakir (arapski Ibn ʻAsākir [ibn asa:'kir], puno ime Abū al-Qāsim ʻAlī bin al-Ḥasan bin Hibbat Allāh bin ʻAsākir ad-Dimašqī), arapski povjesničar (Damask, 13. IX. 1105 – Damask, 25. I. 1176). U mladosti je stekao elitno obrazovanje najprije u Damasku, a poslije u bagdadskoj Nizamiji, gdje je primijećen njegov talent za proučavanje hadisa. Kako nije želio obrazovanje nastaviti u Egiptu, tada pod vlašću Fatimida, nakon dugogodišnjega proputovanja centrima učenosti diljem Horasana (Isfahan, Merv, Tabriz, Bejhek, Nišapur, Herat), preko Mosula i Bagdada se 1141. vratio u Damask, gdje je idućih tridesetak godina nastavio predavati hadis, a atabeg Nuredin Zengi za njega je otvorio i posebnu školu Darul-hadis. Ibn Asakirovo životno djelo monumentalna je Povijest Damaska (Tārīḫ Dimašq), biografski rječnik u kojem je skupio životopise tisuća znamenitih Damaščana od islamskog osvajanja do vlastita doba, zbog čega ga mnogi smatraju rodonačelnikom žanra »povijesti gradova« u arapsko-islamskoj tradiciji. Djelo je, koristeći više stotina izvora, napisao na poticaj Nuredina Zengija, a uz pomoć sina Kasima, koji ga je nakon njegove smrti dovršio. Povijest Damaska neizostavno je djelo za proučavanje povijesti Velike Sirije između VII. i XII. stoljeća. Zbog golemog opsega još uvijek nije tiskano u integralnom obliku (damaščanska Akademija arapskog jezika objavila je 74 sveska i 6 svezaka kazala).
