I. 1. Trinaesto slovo hrvatske abecede, a deveto latinske, za prednji samoglasnik /i/. Kao i svim slovima za samoglasnike, silabičko mu je ime istovjetno: i. U latinicu je izravno uvedeno iz grčkog pisma, prema slovu jota, za istu fonološku vrijednost. U ranom, arhajskom grčkom pismu linija nije bila ravna (ı), što je podsjećalo na staro semitsko podrijetlo – slovo jod, koje je označivalo suglasnik /j/. To leksičko ime upućuje dalje na egipatski ideogram – ruku. U latinskoj abecedi dugo je označivalo i glas j: u srednjovjekovnim pismima pojavljuje se J, grafički izvedeno iz I, no tek kao pozicijska inačica: na početku i na kraju riječi. Oblik ravne, okomite linije zadržat će se u latinici sve do danas, osobito u majuskulama, ali i u minuskulama. Isprva se minuskulno i razlikovalo samo kračinom i zaobljenošću linije pri završetcima, a točkica je izvedena, ali ne i odmah proširena, razmjerno kasno, pri kraju srednjeg vijeka, iz dijakritičkoga znaka koji je katkad u slovnom nizu zasićenom okomitim linijama drugih slova sugerirao da je upravo riječ o grafemu i: í.
U glagoljičkoj i staroćiriličnoj azbuci i je jedanaesto slovo, s leksičkim značenjem sastavnoga veznika. Sa slovom iže dijeli isti izgovor /i/, a međusobno ih razlikuje brojevna vrijednost. U glagoljici je brojevna vrijednost slova i 20 (odatle i naziv dvadesetično i, za razliku od desetičnoga iže), a u ćirilici 8. Ovisno o položaju u tekstu, ono se može čitati kao: /i/, /j/ ili kao /ji/. Ćirilično se i razvilo iz grč. ete, s time da se od poč. XIII. st. lijevi kraj poprečne linije počeo spuštati nadolje (
: 
). U ustavnoj glagoljici pretpostavljena izvorna simbolika združenih kršćanskih simbola kruga i trokuta neće više vrijediti (Kijevski listići: 
, Sinajski psaltir: 
; Vatikanski misal Illyr. 4: 
, Novakov misal: 
). U kurzivnoj glagoljici slovo se znatno promijenilo i pružilo po horizontali, Vinodolski zakonik: 
, Istarski razvod: 
.
Kroz povijest hrvatskog pravopisanja uočavamo da se glas i pisao kao i danas, ali ima i nekih drugih primjera: ij (Zoranić 1569., Pergošić 1574), j (P. Zrinski 1560., D. Ranjina 1563., I. Đorđić 1728), ji (A. Marković 1826), y (P. Zoranić 1569., I. Pergošić 1574., J. Vračan 1823). Slovo i također je sudjelovalo i za pisanje drugih glasova – glasa j, ugl. samostalno (Marulić 1521., F. Glavinić 1628., E. Pavić 1762), ili – znatno rjeđe – digrafom ij (P. Zoranić 1569., A. J. Knezović 1759). Slovo i obilno sudjeluje i u digrafima i trigrafima za druge glasove: chi, ci, cfi (za /č/), dgi, di (za /đ/) itd.
Hrvatski glas i nastaje od praslav. *i (koji potječe od starijega *ī: živ < *živ < *gīvu, od diftonga *ei: zima < *zima < *źeimā, od diftonga *oi u nastavcima: mn. vuci < *vьlсi < *vilkoi, od dočetnoga -ē u dvjema riječima: mati, kći < *mati, *dъt´i < *mātē, *duktē, od *jū: šiti < *šiti < *sjūtei), od praslav. *y (koji potječe prvenstveno od *ū: sin < *synъ < *sūnu), od praslav. *ъ i *ь u susjedstvu j (ime < *jьmę, pije < *pьjetь, mije < *mъjetь, dobri < *dobrъjь, i sl.) i od romanskih ō i ū (Rim < Rōma, loćika < *lactūca). U hrvatskom standardnom jeziku i zamjenjuje jekavski refleks jata ispred j i o < l: sijati < sjejati, živio < živjeo. Glas i pojavljuje se i u onomatopejama (fijuk), a dolazi i u pozajmljenicama iz različitih jezika: nimfa (< grč.), iluzija (< lat.), inkaso (< tal.), infant (< španj.), bista (< franc.), trik (< engl.), špinat (< njem.), iskon (< rus.), bitanga (< madž.), inat (< tur.) itd.
2. U matematici, znak (i) za cijeli broj (latinski integrum); znak (i) za imaginarnu jedinicu (i = √ −1 ); u vektorskoj analizi, znak (I) za jediničnu matricu i znak (i) za jedinični vektor.
3. U kemiji, simbol (I) za jod (lat. iodum).
4. U logici, oznaka (i) za partikularan afirmativan sud.
5. U fizici, znak (I) za istosmjernu električnu struju, impuls, jakost zračenja, jakost zvuka, moment inercije; znak (i) za izmjeničnu električnu struju.
6. U sustavu rimskih brojeva, znak (I) za broj 1.
