Hahn [ha:n], Otto, njemački nuklearni kemičar (Frankfurt na Majni, 8. III. 1879 – Göttingen, 28. VII. 1968). Doktorirao 1901. na Sveučilištu u Marburgu. Radio na Sveučilištu u Berlinu i bio ravnatelj Instituta »Kaiser Wilhelm« za kemiju (1928–46). Osnovao je (1948) Društvo »Max Planck« za unaprjeđenje znanosti i bio mu predsjednik do 1960. Istraživao je radioaktivnost i fisiju. S Lisom Meitner otkrio je izotop radioaktivnog elementa protaktinija 231Pa (1917) i izmjerio vrijeme poluraspada uranija 239U (1934–38), s Meitner i Fritzom Straßmannom (1902–80) otkrio je (1938) da se bombardiranjem neutronima uranijeva jezgra cijepa na dvije lakše jezgre. Predvidio je da se u procesu fisije oslobađaju dodatni neutroni (1939). Meitner je dala tumačenje te nuklearne reakcije i nazvala ju nuklearna fisija. Na toj se reakciji osniva rad nuklearnih reaktora i djelovanje nuklearnog oružja.
Za otkriće fisije teških jezgara dobio je Nobelovu nagradu za kemiju (1944) a s Meitner i Straßmannom podijelio je Nagradu »Enrico Fermi« (1966). Bio je član Pruske akademije znanosti u Berlinu (od 1924), Nacionalne akademije znanosti Leopoldina (od 1926), Royal Society (od 1957), Sovjetske, danas Ruske akademije znanosti (od 1958), Američke akademije umjetnosti i znanosti (od 1960) i dr. Nakon II. svjetskog rata aktivno se suprotstavljao uporabi nuklearne energije u vojne svrhe.
