Gropius [gro:'~], Walter, njemačko-američki arhitekt i teoretičar (Berlin, 18. V. 1883 – Boston, 5. VII. 1969). Jedan od začetnika i ključnih promicatelja funkcionalističkoga pristupa arhitekturi i industrijskom oblikovanju. Do 1910. djelovao u atelijeru P. Behrensa, potom se udružio s A. Meyerom, s kojim je projektirao tvorničke objekte i stambena naselja (tvornica Fagus u Alfeldu, 1911; na UNESCO-ovu popisu svjetske kulturne baštine od 2011), koja se odlikuju izrazitom funkcionalnošću i primjenom novih građevnih materijala. Godine 1919. osnovao u Weimaru visoku školu za arhitekturu i oblikovanje Bauhaus, s čvrstim programatskim načelima kojima je cilj bilo povezivanje obrtničke, graditeljske i projektantske naobrazbe te ostvarivanje sinteze svih umjetnosti pod okriljem arhitekture. Nakon preseljenja u Dessau, 1925. projektirao novu školsku zgradu, koja se smatra programatskim primjerom funkcionalističke arhitekture. Od 1928. djelovao u Berlinu, gdje je gradio stambene i javne zgrade, radnička naselja (Siemensstadt u Berlinu), izložbene objekte i dr. Godine 1934. emigrirao u London, a 1937. u SAD. Predavao na Harvardovu sveučilištu, u Chicagu osnovao New Bauhaus, projektirao javne (Graduate School, 1948–50. na Harvardu; veleposlanstvo SAD-a u Ateni, 1961) i stambene zgrade (stambeni blok u Berlinu, 1957). Svojim pedagoškim djelovanjem i knjigama Internacionalna arhitektura (Internationale Architektur, 1925), Nova arhitektura i Bauhaus (The New Architecture and the Bauhaus, 1935), Obnova naših naselja (Rebuilding Our Communities, 1945), Apolon u demokraciji (Apollo in the Democracy, 1967) snažno utjecao na razvoj arhitekture u XX. stoljeću.
