glosematika (prema grč. γλῶσσα: jezik, izraz) (danski, odn. kopenhagenski strukturalizam), općelingvistička teorija koja se zasniva na deduktivnoj i apriorističkoj metodi proučavanja, a zamišljena je kao svojevrsna »algebra jezika« koja nastoji pronaći formalne načine opisa jezičnih struktura. Već 1935. najavio ju je H. J. Uldall (Nacrt glosematike), a razrađena je osobito u radovima L. Hjelmsleva (Prolegomena teoriji jezika, 1943). U duhu Saussureovih postavki, za glosematičare jezik mora biti svrhom (a ne sredstvom) proučavanja, on se mora promatrati kao cjelina, kao struktura sui generis. Da bi bila znanstvena, jezična teorija iza fluktuacija i promjena u jeziku mora pronaći konstante koje neće vezivati ni uz kakvu realnost (društvenu, gospodarsku, političku, kulturnu, umjetničku i sl.) izvan samoga jezika i utvrditi ono što je zajedničko svim ljudskim jezicima. Zato glosematika želi postaviti opću teoriju koja se može primijeniti na sve humanističke znanosti: svakomu procesu odgovara sustav, a zahvaljujući sustavu proces se s pomoću ograničenog broja pretpostavki može raščlaniti na ograničen broj elemenata koji se među sobom kombiniraju na različite načine. Znanstv. se teorija mora temeljiti na načelu empirizma, to pak pred jezični opis postavlja tri temeljna zahtjeva: opis mora biti neproturječan, iscrpan i što je moguće jednostavniji. Neanaliziran tekst kao cjelinu glosematika raščlanjuje na sve manje i manje cjeline (razrede, rodove) dok ne dođe do jedinica koje se više ne mogu raščlanjivati. Razvijajući dalje Saussureovo razlikovanje između supstancije i forme, glosematika se odbija baviti jedinicama samima po sebi (supstancijom), nego nastoji utvrditi odnose i međuodnose među njima (→ forma): ona jezik promatra kao sustav odnosa, koji na planu sadržaja ne ovisi o stvarnim značenjima i na planu izraza ne ovisi o stvarnim glasovima. Zato se i jezični znak promatra kao veza između sadržaja i izraza (kod Saussurea: označenog i označitelja), ali se svaka ta sastavnica dijeli na supstanciju i formu (jezični znak = supstancija izraza i forma izraza, supstancija sadržaja i forma sadržaja). Lingvistika kao znanost proučava formu izraza i formu sadržaja (bez obzira na supstancije koje im odgovaraju). U tekstu (procesu) i u sustavu razlikuju se tri tipa uzajamnih odnosa: odnosi uzajamne ovisnosti (interdependencije), jednostrane ovisnosti (determinacije) i labaviji odnosi (konstelacije). Pojam funkcije definira se kao relacija između dviju jedinica. Među jezičnim jedinicama jedne su znakovi (imaju značenje), a druge su figure izraza (bez vlastitog sadržaja). Jezik je sustav figura, za razliku od komunikacijskih sustava koji su sastavljeni od neraščlanjivih simbola (simbolički sustavi poput cestovne signalizacije, gestovni sustavi, ideografska pisma). Svim jezicima zajedničko je načelo strukture, a sličnosti i razlike među njima nisu vezane uz supstanciju nego uz formu. Za jezik kao pojavu bitna je također značajka solidarnost sadržaja i izraza: forma sadržaja raščlanjuje se na figure sadržaja (pleremi), a forma izraza raščlanjuje se na figure izraza (cenemi). Bez obzira na tešku primjenljivost u praksi, glosematika ima u lingvistici veliku vrijednost ponajprije kao škola strogoga lingvističkog mišljenja i kao stalan poticaj za ponovno promišljanje jezičnih kategorija i jezika kao institucije.
