Fitzgerald [fice'rəld], Francis Scott Key, američki književnik (Saint Paul, Minnesota, 24. IX. 1896 – Los Angeles, 21. XII. 1940). Odrastao je u imućnoj obitelji irskoga podrijetla. Studirao je od 1913. na Sveučilištu Princeton, gdje se družio s Edmundom Wilsonom i Johnom Pealeom Bishopom, no poslije ulaska SAD-a u I. svjetski rat 1917. prekida studij i dobrovoljno se javlja u vojsku, ali u samom ratu ne sudjeluje. Istodobno počinje pisati te mu uspjeh prvoga romana S ovu stranu raja (This Side of Paradise, 1920), autobiografskoga nadahnuća, stječe vodeću ulogu u krugovima newyorške »zlatne mladeži«, što potvrđuje i brakom sa Zeldom Sayre, pripadnicom društvene elite s američkoga Juga. Živeći mondenim i ekscentričnim životom postaje generacijskim piscem i simbolom poslijeratnoga američkoga »doba jazza« (The Jazz Age), što mu donosi suradnju u visokonakladnim revijama, gdje objavljuje kratke priče, uglavnom u formi intimnih portreta fikcionalnih pojedinaca (skupljene u zbirkama Mondenke i filozofi – Flappers and Philosophers, 1920; Priče iz doba jazza – Tales of the Jazz Age, 1922; Svi tužni mladi ljudi – All the Sad Young Men, 1926. i dr.). Opisujući mladenaštvo kao razdoblje krajnje ambivalencije, krhkosti, ljepote, ali i prolaznih užitaka, u romanu Lijepi i prokleti (The Beautiful and Damned, 1922) pripovijeda o ispraznome braku između dokonoga mladića, nasljednika obiteljskoga bogatstva, i pomodne »flaperice« (slobodoumne, moderne mlade žene 1920-ih u SAD-u), pri čemu pesimističan ton i (auto)ironijski podtekst, unatoč velikom interesu publike, nije naišao na pozitivne ocjene tadašnje kritike. Ipak, ohrabren književnom slavom i utjecajnim poznanstvima u krugovima američkih izdavača i novinara, planira kazališnu i filmsku (scenarističku) karijeru: s obitelji se seli na Long Island i objavljuje satiričnu dramu Povrće, ili od predsjednika do poštara (The Vegetable, or From President to Postman, 1923), koja je, međutim, već na praizvedbi doživjela neuspjeh. Shrvan depresijom i ovisnošću o alkoholu, s obitelji putuje u Europu, među ostalim u Pariz, gdje upoznaje Ernesta Hemingwaya, Gertrude Stein i Ezru Pounda, uključivši se u krug umjetnika tzv. izgubljenoga naraštaja. Beletrizirajući iskustvo života na Long Islandu, kao i poznanstva s pripadnicima newyorškoga visokog društva, u romanu Veliki Gatsby (The Great Gatsby, 1925), vrhunskome ostvarenju moderne američke proze, uvjerljivo dočarava ispraznu svakodnevicu nove američke elite, koja, obuzeta narcizmom i zatomljenim ljubavnim čežnjama, doživljava tragičan slom romantičnih iluzija o vlastitome uspjehu. Retrospektivnim pripovijedanjem i vještim psihološkim nijansiranjem likova – osobito uspjelim u prikazima Jaya Gatsbyja, zagonetnoga špekulanta i krijumčara, nesretno zaljubljena u mladu Daisy Buchanan, zavodljivu, površnu bogatašicu, te pripovjedača (i fokalizatora) Nicka Carrawaya, siromašnoga mladića s američkoga Zapada – oblikuje se sugestivna metafora o prolaznosti života i pojedincima koji su ostali zarobljeni s onu stranu »američkoga sna«. Početkom 1927. seli se u Hollywood: bračne nesuglasice, preljubničke intrige i ljubavne teškoće koje proživljava evocirane su u romanu Blaga je noć (Tender Is the Night, 1934), o složenom odnosu američkoga psihijatra Dicka Divera i njegove supruge Nicole, koja se za putovanja Azurnom obalom oporavlja od duševne bolesti, što je kritika dovela u vezu sa zdravstvenim stanjem Fitzgeraldove supruge. Roman je afirmaciju doživio tek nakon autorove smrti – u jeku Velike gospodarske krize 1930-ih Fitzgeraldov svijet naizgled lakomislene ekstravagancije, luksuza i slave doživljava posvemašnju dezintegraciju, koja koincidira s njegovim financijskim i stvaralačkim krizama. Usamljen i otuđen od obitelji, 1937. prihvaća scenaristički angažman u filmskom poduzeću Metro-Goldwyn-Mayer. Tada ujedno piše roman Posljednji filmski magnat (The Last Tycoon, 1941; izmijenjena verzija Ljubav posljednjega filmskog magnata – The Love of the Last Tycoon, 1993), o rivalstvu i spletkama unutar hollywoodske filmske industrije, koji je ostao nedovršen. Postumno mu je objavljeno i više zbirka priča i eseja te knjiga pjesama, kao i izbori iz korespondencije (uz ostalo prepiska s Hemingwayem, T. S. Eliotom i Johnom O’Harom). Unatoč razmjerno ambivalentnoj recepciji 1930-ih i 1940-ih, od druge polovice XX. st. postaje dijelom američkoga književnoga kanona i stječe reputaciju jednoga od najvažnijih pisaca američkoga modernizma. Više je njegovih djela ekranizirano, npr. romani Veliki Gatsby (1926., 1949., 1974., 2013), Blaga je noć (1962) i Posljednji filmski magnat (1976) te kratka priča Neobična priča o Benjaminu Buttonu (The Curious Case of Benjamin Button, 2008). Na hrvatski su ga, među ostalima, prevodili Šime Balen (Veliki Gatsby) i Antun Šoljan (Blaga je noć).
