Fisković, Igor, hrvatski povjesničar umjetnosti i arheolog (Orebić, 23. IV. 1944). Sin Cvite Fiskovića. Diplomirao je 1968. povijest umjetnosti i arheologiju te doktorirao 1975. tezom Uloga ranokršćanskih sjedišta u prostornom uredjenju otoka Brača i Šolte na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje je radio od 1970. do umirovljenja 2014 (kao redoviti profesor od 1984); izabran u zvanje profesor emeritus 2015. Bio je ravnatelj Zavoda za zaštitu spomenika kulture u Dubrovniku (1992–96), pri kojem je osnovao restauratorsku radionicu. Redoviti je član HAZU-a od 2004. gdje je i voditelj Kabineta grafike.
Istražuje ranokršćansku, srednjovjekovnu i renesansnu umjetnost primorske Hrvatske. Obradio je kulturnu baštinu Pelješca od prapovijesti do XIX. st. (Kulturno-umjetnička prošlost Pelješkog kanala, 1972), napisao je iscrpnu studiju o reljefu s likom hrvatskog vladara iz krstionice splitske katedrale u kojem je prepoznao likovni prikaz kralja Petra Krešimira IV. (Reljef kralja Petra Krešimira IV., 2002., Nagrada »Josip Juraj Strossmayer«), a u knjizi Secundum morem patriae: identitet crkava propovjedničkih redova u jadranskoj Hrvatskoj (2016) bavio se graditeljskom baštinom propovjedničkih redova od Istre do Boke kotorske. Pisao je i o ranokršćanskoj arhitekturi na Braču i Šolti, ranokršćanskim spomenicima naronitanskog područja, urbanizmu Dubrovnika, Stona i Paga, dubrovačkom slikarstvu XIV. st., gotičkom i renesansnom kiparstvu te u više navrata djelovanju Jurja Dalmatinca u Šibeniku, Splitu i Anconi. Cjelovitije je proučavao morfologiju prijelaznih stilova te ikonografiju većih spomenika (kapela bl. Ivana Trogirskog u Trogiru, zborna crkva u Starom Pagu). Također je obradio opuse Beltranda Gallicusa, Blaža Jurjeva Trogiranina, Bonina da Milana, Ivana Duknovića, Jakova de Spinisa iz Orléansa, Nikole Lazanića, Leonarda Petrovića, Jurja Petrovića i Petra Martinovog iz Milana. Radovi su mu dijelom sabrani u knjigama Dalmatinski prostori i stari majstori (1990) i Reljef renesansnog Dubrovnika (1993).
Autor je sinteznih izložaba Romaničko slikarstvo u Hrvatskoj (Zagreb 1987), uz koju je objavio istoimenu monografiju (1987) i Tisuću godina hrvatske skulpture (Zagreb–Dubrovnik 1991) te koautor izložbe Zlatno doba Dubrovnika XV. i XVI. stoljeće (Zagreb 1987). Kao vanjski suradnik zagrebačkog Instituta za povijest umjetnosti sudjelovao je u istraživanjima područja južnog Jadrana, gdje je vodio i arheološka iskopavanja. Predavao je i na Međunarodnom centru za poslijediplomske studije (IUC) u Dubrovniku od 1976 (voditelj 1980–83), bio vanjski savjetnik Međunarodnog istraživačkog centra za srednjovjekovnu umjetnost u New Yorku 1988–90. te suosnivač Međunarodnog istraživačkog centra za kasnu antiku i srednji vijek u Motovunu 1993. Također je bio scenarist TV emisija o hrvatskoj umjetnosti i spomeničkoj baštini. Dobio je državnu Nagradu »Božidar Adžija« (1987) i Državnu nagradu za životno djelo (2014), posvećen mu je zbornik Scripta in honorem Igor Fisković (2015).
