struka(e): farmacija

farmakopeja (lat. pharmacopoeia, od farmako- i grč. ποıεῖν: tvoriti, činiti) (ljekopis), zbirka službenih propisa o načinu i zahtjevima izradbe, kakvoće te postupcima za provjeru kakvoće lijekova i medicinskih proizvoda. Sastoji se od općega dijela i dijela Materia medica, odnosno popisa službenih lijekova što obuhvaća više od 380 općih monografija te više od 2400 monografija za pojedine ljekovite tvari koje služe za izradbu lijekova, gotove industrijske i magistralno izrađene lijekove, tvari i pripravke koji služe kao pomoćna sredstva za terapijske, dijagnostičke i rendgenološke svrhe. Mnoge države propisuju posebne vojne farmakopeje u kojima se propisuje izradba lijekova u vojsci. Za potrebe izradbe lijekova u veterinarskoj medicini izdaju se veterinarske farmakopeje.

Za razliku od farmakopeja koje su službenoga karaktera, ljekaruše su rukopisi pučke medicine s receptima lijekova sastavljenima prema pučkome ljekarničkom iskustvu. Sadržavaju opis pripreme lijekova i upute o liječenju različitih bolesti i stanja. Potječu još iz XIII. st., a najviše ih je sačuvanih iz razdoblja od XVI. do XIX. st.

Najstariji ljekarnički zapisi potječu iz Kine (oko 2700. pr. Kr.) i starog Egipta (između 2000. i 1500. pr. Kr.). Zbirke ljekarničkih uputa koje još nisu imale službeni karakter pisane su u Iraku sumerskim klinovim pismom (oko 2100. pr. Kr.), u Indiji (1600. pr. Kr.), u Rimskome Carstvu i staroj Grčkoj (Hipokrat, Teofrast, Dioskorid, Galen). U djelu O ljekovitim tvarima (približno 70. pr. Kr.) Dioskorid je opisao više od 750 lijekova biljnoga, životinjskoga i mineralnoga podrijetla te je ono znatno utjecalo na srednjovjekovnu i novovjekovnu medicinu u Europi.

Hipokrat i poslije Galen postavljali su zahtjev da se lijekovi izrađuju po posebnim propisima. Takvi su propisi ozakonjeni prvi put u ediktu rimsko-njemačkoga cara Fridrika II. pod nazivom Ars medicamenta componendi kojim je farmacija ujedno odvojena od medicine (1240). Ti propisi nosili su različite nazive poput Dispensatorium, Antidotarium, Ricettario, Luminare te Pharmacopoeia. Među najstarije službene farmakopeje ubrajaju se salernski Antidotarium Nicolai (oko 1150), Dispensatorium Valerii Cordi, odnosno Dispensatorium Norimbergense (1546) i Ricettario Fiorentino (1498). Na području Hrvatske su se, prije sastavljanja vlastite farmakopeje, rabile one austrijske (razdoblje Habsburške Monarhije): Pharmacopoeia Augustana (1613), Dispensatorium Pharmaceuticum Austriaco-Viennense (1729), Pharmacopoea Austriaco-Provincialis (1774) i Pharmacopoea Austriaca (1812), posebno izdane za austrijske pokrajine, te madžarska Pharmacopoea Hungarica Editio I. (1871).

Prvo izdanje hrvatske farmakopeje pod nazivom Hrvatsko-slavonska farmakopeja (Pharmacopoea Croatico-Slavonica) objavljeno je 1888. kao prijevod (uz neznatne izmjene) madžarske farmakopeje Pharmacopoea Hungarica Editio II. Prva, u cijelosti izvorna, hrvatska farmakopeja objavljena je 1901. pod nazivom Hrvatsko-slavonski ljekopis. Drugo izdanje / Pharmacopoea Croatico-Slavonica. Editio secunda. Autori su bili profesori zagrebačkoga Sveučilišta Gustav Janeček i Julije Domac. Tijekom izradbe trećeg izdanja Hrvatsko-slavonskog ljekopisa došlo je do zastoja u radu na rukopisu do I. svjetskog rata. Unatoč tome bio je završen, ali je to djelo, zbog toga što nije bilo na vrijeme otisnuto, postalo zastarjelo. Osnutkom Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca (1918) primjenjivale su se na teritoriju te države četiri farmakopeje: Pharmacopoea Croatico-Slavonica Editio secunda (1901), Pharmacopoea Serbica Editio secunda (1908), Pharmacopoea Austriaca Editio octava (1907), te Pharmacopoea Hungarica Editio tertia (1908). Novi tekst za III. izdanje Hrvatsko-slavonskog ljekopisa G. Janeček i J. Domac su 1919. dovršili za tisak. Međutim, tiskanje je odgađano te je 1925. Srpska farmakopeja iz 1908. prihvaćena kao zajednička farmakopeja uz posebna objašnjenja u predgovoru, a od 1926. se službeno više nije rabilo II. izdanje Hrvatsko-slavonskog ljekopisa. Unatoč različitim političkim prilikama u Jugoslaviji prije i poslije II. svjetskog rata upravo su u Zagrebu priređena četiri izdanja jugoslavenskih farmakopeja (Pharmacopoea Jugoslavica), pa se s obzirom na doprinos hrvatskih autora Janečeka i Domca često ubrajaju u III–VI. hrvatska izdanja farmakopeje (objavljivana redom 1933., 1951., 1972. i 1984).

Farmakopeje koje se najčešće primjenjuju danas su: američka (engl. United States Pharmacopeia – National Formulary, akronim USP–NF), europska (Ph. Eur.), britanska (BP), švicarska (Ph. Helvetica), francuska (Ph. F.), njemačka (DAB) te japanska (JP). Svjetska zdravstvena organizacija izdala je 1874. ljekopis International Pharmacopoeia (IP), koji nije priređen kao regulativni akt, nego se preporučuje kao izvor podataka državama koje nemaju vlastite farmakopeje, a danas se nadopunjen nalazi na mrežnim stranicama SZO-a.

Europska farmakopeja European Pharmacopoeia (Ph. Eur.) nastala je 1964. Konvencijom o izradi Europske farmakopeje, a objavljuje ju strasbourško Europsko ravnateljstvo za kakvoću lijekova i zdravstvenu skrb (engl. European Directorate for the Quality of Medicines and HealthCare, akronim EDQM). Prvo izdanje tiskano je u tri sveska (prvi 1969., drugi 1971. i treći 1975). Novo izdanje objavljuje se svake tri godine, a svake godine objavljuju se još tri Dodatka s novim, ispravljenim i revidiranim tekstovima.

Hrvatska je potpisnica Konvencije od 1994. te su sve suvremene Hrvatske farmakopeje (HRF) usklađene s europskom (1999., 2007., 2013., 2014., 2017., 2019., te 2022. s oznakom 6.0 koja odgovara izdanju 11.0 Europske farmakopeje). Od 2013. izdavač je Agencija za lijekove i medicinske proizvode (HALMED). Jedan je od ciljeva Hrvatske farmakopeje i očuvanje te razvijanje stručnih farmaceutskih izraza na hrvatskom jeziku.

Citiranje:

farmakopeja. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013. – 2024. Pristupljeno 24.6.2024. <https://enciklopedija.hr/clanak/farmakopeja>.