Hipokrat (grčki Ἱπποϰράτης, Hippokrátēs), grčki liječnik (Kos, 460. pr. Kr. – Larisa, Tesalija, 377. pr. Kr.). Utemeljitelj znanstvene medicine. Pripadao je obitelji u kojoj se liječničko zvanje prenosilo s naraštaja na naraštaj. Premda je očuvano malo pouzdanih podataka o njemu, poznato je da se praktičnim liječničkim radom bavio najviše na Kosu, no svoje je umijeće iskušavao putujući i po ostalim dijelovima Grčke. Njegova je najveća zasluga u odvajanju medicine od magije, religije i filozofske spekulacije. Uveo je pomno promatranje bolesnika i proučavanje simptoma kao temelja uspješna liječenja i prognostike bolesti. Očuvano je oko 60 djela (zbirka Corpus Hippocraticum) nastalih pod Hipokratovim utjecajem, a autorstvo nekih od njih pripisuje se i samomu Hipokratu (O svetoj bolesti, O zraku, vodi i tlu, I. i III. knjiga O epidemijama, Prognostika, O dijeti, O frakturama, Aforizmi). Hipokratova je fiziologija humoralna i temelji se na (ne)ravnoteži tjelesnih tekućina (krv, sluz, crna i žuta žuč). Bolest nastaje kao posljedica poremećene ravnoteže, a u razvoju svake bolesti postoje kritični dani. Ideju o uzrocima zaraznih bolesti temelji na tzv. mijazmama, tj. otrovnim isparavanjima koja kvare zrak, ljudi ih udišu i tako obolijevanju od zaraznih bolesti (najčešće se to odnosi na kugu). Mijazme se šire vjetrovima, a za prevenciju epidemija savjetuje paljenje velikih vatri. Humoralna i mijazmatička teorija o bolestima održale su se dugi niz stoljeća, sve do pojave pozitivizma u znanosti. Hipokrat je odlično opisao kliničke simptome pojedinih bolesti (epilepsija, malarija i dr.) i neke kliničke sindrome (npr. izgled lica umirućeg bolesnika, i danas poznat kao facies Hippocratica). Njemu se pripisuje i prve jasne odredbe etičkih načela u liječništvu. Pod njegovim je imenom očuvana prisega (→ hipokratova prisega), koja potječe još od pitagorejske škole, a koju su polagali svi pripadnici udruga asklepijada (liječnika).
