Esfahan [~ha:'n] (Isfahān [~ha:'n]), glavni grad istoimene pokrajine, po veličini drugi grad Irana; 1 220 955 st. (1994). Leži uz rijeku Zayandu, na 1600 m apsolutne visine. Središte je grada monumentalni trg (Meidan Imam; na UNESCO-ovu popisu svjetske kulturne baštine od 1979), omeđen kraljevskom džamijom Masğid-e-Šah (XVII. st.), bazarom, šahovim dvorcem Ali Kapi (Ali Qapu) i džamijom šeika Lutfullaha iz 1617. Čuven je po 3 km dugoj aveniji Čahār Bag (XVI–XVII. st.), koju uokviruju raskošni parkovi, fontane i paviljoni. Džamija Masjed-e Jāmé (IX. st.) uvrštena je 2012. na UNESCO-ov popis svjetske kulturne baštine. Most šaha Abasa I. (Si-o-Seh Pol) s 33 luka, Pol-e-Khaju (1667) i drugi mostovi povezuju Esfahan sa suprotnom obalom rijeke. Palače Esfahana (više od 300), džamije i mauzoleji ubrajaju se među najvrjednije iranske građevine; Palača četrdeset stupova (Čehel Sotun; 1667), Palača osam rajeva (Hašt Behešt; 1669), Talar Ašraf (XVII. st.) i dr. Sveučilište (osnovano 1936); prirodoslovni muzej. Esfahan, često nazivan iranskim Manchesterom, poznato je tekstilno (pamučne tkanine qalankars, svila, vuna, trikotaža) i metalurgijsko središte; rafinerije nafte. Sačuvana je tradicionalna izradba oružja, filigrana, keramike i sagova. Međunarodna zračna luka. – Isfahanska dolina bila je naseljena već od ahemenidskoga doba. Esfahan je bio sjedište nestorijanske nadbiskupije (III. do VII. st.), a sastojao se od kršćanskoga (Djey – Okrugli grad) i židovskoga dijela (Yahudiyeh) koji su se nakon arapskog osvojenja spojili (oko 640). Znamenito trgovačko središte poznato po svilenim i pamučnim tkaninama, Esfahan je od 1051. postao prijestolnicom seldžukidske države. Mongoli su ga porušili (XII. st.), Timur ga je spalio (1386), ali ga je 1589. ponovno izabrao za prijestolnicu Abas I. Veliki, koji ga je dao urbanistički urediti i izgraditi. Od XVIII. st. nazadovao, a ponovno se počeo razvijati od 1830-ih.
