epoha (grč. ἐποχή, epokhḗ: zastoj; razdoblje; položaj).
1. Doba, razdoblje; vremenski odsjek obilježen nekim određenim stanjem, događanjem, razvojem ili omeđen određenim vremenskim granicama (epoha feudalizma, epoha tehnike, epoha velikih otkrića, epoha Napoleonovih ratova). – Epohalan, koji daje obilježje epohi, vrlo značajan (epohalan izum, epohalan uspjeh).
2. U geologiji, vremenska jedinica kraća (niža po rangu) od perioda. Na epohe se dijele periodi paleozojske, mezozojske i kenozojske ere, npr. paleogen (prvi period kenozojske ere) dijeli se na tri epohe: paleocen, eocen i oligocen. Epoha se dijeli na doba kao najkraću (najnižu) geokronološku jedinicu. Epohi kao geokronološkoj jedinici odgovara kronostratigrafska jedinica serija kao oznaka za stijene nastale tijekom jedne epohe, npr. tijekom paleocenske epohe istaložile su se naslage paleocenske serije (dobu kao geokronološkoj jedinici odgovara kronostratigrafska jedinica kat). (→ kronostratigrafija)
3. U astronomiji, proizvoljno odabran trenutak vremena ili datum od kojeg se odbrojava kalendar; trenutak vremena na koji se, radi usporedbe, svode podatci, posebice zvjezdani i orbitalni, referentna točka za neku vremenski promjenjivu astronomsku veličinu, npr. za element putanje. Odabrani se trenutak standardne epohe obično zadržava 50 godina. Suvremeni astronomski podatci svode se na julijansko razdoblje J2000 koje je započelo u podne 1. siječnja 2000. po svjetskom vremenu.
