Elizij (Elizijska poljana) (grčki Ἠλύσıον πεδίον, Ēlýsion pedíon, latinski Elysium), u grčkoj i rimskoj mitologiji, raj junaka i pravednika. Mit je vjerojatno predgrčkoga podrijetla (možda minojskoga) jer se razlikuje od grčke religijske predodžbe o Hadu. Prema Homeru, koji je prvi spominje u Odiseji, Elizijska poljana nalazi se nakraj svijeta, gdje stanuje Radamant i gdje se živi »lagodnim životom bez mećave, oluje i pljuska na vječnom blagom lahoru zefira«. U Heziodovim Poslovima i danima probrane junake nakon smrti Kron dočekuje na »Otocima blaženih« (grčki μακάρων νήσοι, makárōn nḗsoi). Prema pripovijesti Ferekida Atenjanina Hermo je na Zeusovu zapovijed odveo Alkmenu na Elizijsku poljanu i ondje ju udao za Radamanta. Prema Pindaru i Platonu, nakon vaganja duše pokojnika pred Eakom, Radamantom i Minosom pravednici i dobrotvori odlaze u Elizij; u Platonovu dijalogu Gorgija, poslije suda jedna staza vodi pokojnika na Otoke blaženih, a druga u Tartar. Helenistički nadgrobni epigrami izražavaju uvjerenje da pokopani nisu umrli, nego da su otišli na Otoke blaženih gdje žive u Eliziju; Otok blaženih opisan je i u Lukijanovim Istinitim pripovijestima. Elizij spominju i Ibik, Simonid, Apolonije Rođanin, Apolodor iz Atene te Vergilije i Kvint Smirnjanin. U kasnijoj je europskoj kulturi poiman kao sinonim za raj (npr. Champs-Élysées u Parizu i mnogi drugi toponimi; citati u umjetnosti, npr. Oda radosti Friedricha Schillera). Rani oblici sličnog raja za odabranike prisutni su kako u indoeuropskoj tradiciji (Valhala, keltski Mag Mell, Avalon) tako i u mezopotamskoj (Dilmun).
