Elagabal (grčki Ἐλαγάβαλος, Elagábalos, latinski Elagabalus), Sunčevo božanstvo grada-citadele Emese (danas Homs) u Siriji. Štovalo se, u razdoblju od I. st. pr. Kr. do IV. st., u crnome meteoritu čunjasta oblika (betil, grčki βαίτυλος, baítylos). Kult su kao svećenici održavali vladari lokalne rimsko-sirijske dinastije u Emesi (Sampsigeramidi). Nadregionalno značenje dobio je 218–222. kada je njegov svećenik Heliogabal (Elagabal), bratić cara Karakale, postao rimski car te betil prenio u Rim. Prema Herodijanu postavio ga je na vrh Panteona, a Historia Augusta izjednačuje Elagabala kao Sunce (Sol) s Jupiterom; epigrafska svjedočanstva iz Rima nazivaju ga (Deus) Sol Elagabalus (Bog Sunce Elagabal), ili Invictus Sol Elagabalus (Nepobijeđeno Sunce Elagabal), a kasnija grecizirana inačica Heliogabalus upućuje na solarizaciju lokalnoga semitskog božanstva (aramejski ’lh’-bl: bog brda) povezivanjem imena Helija i Elagabala. Za kratke Heliogabalove vladavine održavala se masovna Elagabalova proslava o ljetnom solsticiju, tijekom koje se puku dijelila hrana. Na Palatinu mu je bio posvećen hram (Elagabalium) u kojem se čuvao betil koji je vraćen u Emesu nakon careva ubojstva 222., čime je štovanje Elagabala okončano kao državna religija. – Štovanje Sola Invictusa kao državna religija uvedeno je za cara Aurelijana, koji je 273. osvojio Palmiru, no tumačenja se razilaze u tome je li uzor bilo Sunčevo božanstvo iz Palmire ili Emese.
