Efrem Sirski, sv. (također Efrem Sirijski, Efrem Sirijac i Efrem Sirac, sirski Mār ʼAp̄rêm Sūryāya, grčki Ἐφραὶμ ὁ Σῦρος, Efraìm ho Sỹros, latinski Ephraem Syrus), sirski pjesnik i crkveni naučitelj (Nisibis, danas Nusaybin u Turskoj, oko 306 – Edesa, danas Şanlıurfa u Turskoj, 9. VI. 373). Najvažniji sirski crkveni otac i najznačajniji pjesnik patrističkoga razdoblja kršćanske književnosti (znan kao »harfa duha«). Rođen i odrastao u kršćanskoj zajednici, postao je član protomonaške zajednice »Sinova Zavjeta« te đakon biskupije u Nisibisu. Kao učitelj djelovao je u vjerskim školama, prvo u Nisibisu, a potom – nakon što je 363. perzijski šah Šapur II. osvojio Nisibis te protjerao kršćansko stanovništvo (što je Efrem opisao u Carmina Nisibena) – u Edesi. Prema predaji osobitu je ulogu u njegovu životu odigrao susret sa sv. Bazilijem Velikim te upoznavanje s egipatskom pustinjačkom zajednicom sv. Antuna Pustinjaka, nakon čega se odlučio za monaštvo. Preminuo je od kuge. Središnji dio njegova opusa čini više od 400 sačuvanih lirskih himana s poukom (madrāšê), napisanih u slogovnim stihovima raspoređenima u strofe s refrenom i oblikovanih prema pedesetak različitih metričkih obrazaca visoke ritmičnosti i muzikalnosti (pjevali su ih, na narodne melodije – qālâ, ženski monaški zborovi). Podijeljeni su u cikluse o vjeri, raju, djevičanstvu, bogorođenju, bogojavljenju, raspeću, uskrsnuću, postu, Crkvi i osobito protiv herezâ (ponajprije arijanizma, doketizma, gnosticizma i maniheizma), obilježeni bogatom simbolikom i metaforikom vezanom za Krista te izražavaju tipološko jedinstvo Staroga i Novoga zavjeta u skladu s doktrinama Nicejskoga koncila 325. Visoko su cijenjene njegove pjesme s marijanskim temama. Od mnogobrojnih proznih tumačenja (pûšāqâ i turgāmâ) biblijskih knjiga sačuvani su komentari Knjige Postanka i Izlaska te znamenit komentar Tacijanova Diatessarona, usklađenog prikaza četiriju evanđelja. Sastavljao je i propovijedi u sedmeračkim dvostisima (mêmrê). Pisao je aramejskim jezikom na lokalnom dijalektu Edese, poslije prihvaćenim za klasični sirski jezik. Presudno je utjecao na liturgiju istočnih crkava, a Katolička crkva proglasila ga je crkvenim naučiteljem 1920. Pod imenom »grčkog Efrema« (Ephraem Graecus) poznati su, osim adaptacija izvornih Efremovih pjesama, i mnogobrojni stihovi kasnijih anonimnih nasljedovatelja (među kojima i Molitva svetog Efrema).
