Druzi (arapski Durūz, množina od imena al-Dūrzī; sami se nazivaju al-muwaḥḥidun: oni koji ispovijedaju Božje jedinstvo), vjersko-etnička skupina naseljena uglavnom na području Sirije (300 do 700 tisuća st.), Libanona (oko 250 tisuća), Izraela (oko 130 tisuća), Jordana (20 do 32 tisuće); ukupno ima oko 1,1 milijun pripadnika. Nazvani su po jednom od utemeljitelja svoje vjere Muhammedu bin Ismailu ad-Durziju (Muḥammad bin Ismā‘īll ad-Durzī ili ad-Darazī). Etnički i jezično pripadaju Arapima.
Religijska sljedba Druza proizašla je iz ismailitskoga pokreta šijitskog islama u XI. st. u Egiptu, tijekom vladavine šestoga fatimidskoga kalifa Hakima. Njezini utemeljitelji Hamza bin Ali bin Ahmad i Muhammed bin Ismail ad-Durzi počeli su 1017. javno ispovijedati novu vjeru promičući apsolutni monoteistički unitarijanizam. Ad-Durzi je, zagovarajući radikalni prozelitizam, Hakima proglasio posljednjom i savršenom božjom inkarnacijom (maqām), što je izazvalo vjerske nemire u Kairu, a ad-Durzijevu ekstremističku inačicu nauka odbacili su i Hamza i sam Hakim. Usprkos tomu, nakon ad-Durzijeve smrti 1018. na sljedbu se proširio naziv prema njegovom imenu, a vjersku doktrinu oblikovali su Hamza i njegov učenik Bahauddin al-Muktana (Bahā al-Dīn al-Muqtanā), do 1043. kada je okončano preobraćivanje na drusku vjeru. U međuvremenu, prognani iz Egipta nakon Hakimove smrti 1021., Druzi su se nastanili u dijelovima Palestine i Sirije, trpeći i ondje progone do kraja 1030-ih, zbog čega su započeli s praksom prikrivanja svoje pripadnosti. Tijekom križarskih ratova poboljšali su se odnosi Druza i muslimanskih vladara jer su se Druzi pokazali kao važni ratnici u sprječavanju križarskih prodora u unutrašnjost, te su njihove najznačajnije feudalne obitelji osigurale autonomiju iako su se, poslije propasti križarskih država, u XIV. st. sukobljavali sa sunitskim mamelučkim sultanima. Od 1517. priznavali su suverenitet Osmanskoga Carstva, zadržavši djelomičnu autonomiju. Pod emirom Fahruddinom Druzi su nakon 1591. postupno zavladali gotovo cijelim današnjim Libanonom i znatnim dijelovima Sirije sve dok Fahruddin nije pogubljen 1633. pošto se pokušao osamostaliti. U XVIII. i XIX. st. Druzi su se povezali s Britancima (emir Bašir, vladao 1789–1840), držeći da će im taj savez pomoći u osamostaljivanju. Antagonizam između Druza i kršćanske sljedbe maronita, nastao uglavnom zbog feudalnih, a ne vjerskih prijepora, izbio je nakon 1840. te je kulminirao 1860., u ratu u kojem su Druze podupirale Velika Britanija i Porta, te su oni na području Sirije i Libanona pobili oko 11 000 maronita. Rat je prekinula intervencija francuske vojske, a dio je Druza, na zahtjev Francuske, preseljen u Hauran u južnoj Siriji, po Druzima danas nazvan Džebelud-Duruz (arap. Ǧabal ad-Durūz: Planina Druza). Nakon I. svjetskog rata Druzi u Džebelud-Duruzu proglasili su 1922. samoupravu u okviru francuskoga mandata nad Sirijom. No kada je francuska uprava 1923. započela s uvođenjem administrativnih reformi zadirući u tradicije Druza, izbila je 1925. pobuna pod vodstvom Sultana al-Atraša (Sulṭān al-Aṭraš), koja se ubrzo pretvorila u opći protufrancuski ustanak za neovisnost Sirije, zahvativši cijelu Siriju i dio Libanona i potrajavši do polovice 1927. kada su Francuzi uspjeli svladati ustanike. Autonomija Džebelud-Duruza ukinuta je 1936., a u Siriji su Druzi bili izloženi napadima i tijekom vlasti predsjednika Adiba aš-Šišaklija početkom 1950-ih. Nakon II. svjetskog rata ostaju politički utjecajni u Libanonu, gdje su tijekom građanskoga rata 1975–89. imali svoje oružane jedinice. Kamal Džumblat je od libanonske neovisnosti 1943. do pogibije u atentatu 1977. bio neosporivi vođa zajednice Druza te politički vođa libanonske ljevice, a naslijedio ga je kao vođa sin Valid. U borbi za prevlast, klanu Džumblat (Ǧunblāṭ) često se suprotstavljala obitelj Arslan iz klana Jazbaki (Yazbakī); ta dva klana vode dvije glavne političke stranke libanonskih Druza (Progresivnu socijalističku stranku i Libanonsku demokratsku stranku). Također, prema tzv. Nacionalnom paktu temeljem kojeg su najviše dužnosti u Libanonu podijeljene po vjerskom ključu, načelnik glavnog stožera libanonske vojske uvijek je iz redova Druza. U Izraelu, Druzi su, smješteni uglavnom na sjeveru države, organizirani kao posebna vjerska zajednica s vlastitom upravom i vjerskim sudovima te služe u izraelskoj vojsci.
Osnovni postulati vjere Druza, izloženi u zbirci Poslanice mudrosti (Rasā’il al-ḥikma), nastaloj u razdoblju 1017–43., oblikovani su pod utjecajem mesijanizma, pitagorizma, gnosticizma, neoplatonizma (Plotin, Porfirije, Proklo) te arapskoga (neo)platonizma (Farabi) i filozofske misli tajnoga društva Ihvanus-safa pomiješane s ismailizmom. Poštuju sedam Hamzinih propisa ili zakona, što ih ujedno oslobađa obveza da slijede islamske zakone (odnos Druza i islama je složen; iako su izvorno nastali kao ogranak ismailita, Druzi se uglavnom ne smatraju muslimanima, a takvima ih ne smatra ni većina muslimana). Vjeruju u jedinstvo Boga, u pojavljivanje božanstva (ili univerzalnog uma) u ljudskom obliku, ali ne kao inkarnacije nego kao manifestacije, odnosno slike ili odraza (posljednji je takav odraz bio kalif Hakim, po Druzima skriven od svog nestanka 1021), u metempsihozu, reinkarnaciju (duše umrlih sele se u tijela novorođenih, muškaraca u muškarce, a žena u žene, a kako je broj duša stalan, nema novih primanja u zajednicu) i predestinaciju. Prorocima smatraju mnoge osobe iz židovstva, kršćanstva i islama (npr. Abrahama, Mojsija, Isusa, Muhameda, Šuajba). Jedan je od propisa zajedničko pomaganje i briga za zajednicu Druza, što im je, uz prikrivanje vlastite pripadnosti (taqiya: pretvaranje) pred okolinom koja im nije bila naklonjena, omogućilo da se održe tijekom povijesti unatoč čestim progonima i neprijateljstvu islamskoga svijeta. Osim što ne prihvaćaju preobraćenje, ne prakticiraju poligamiju ni ne odobravaju brakove izvan svoje zajednice, a vjersku službu održavaju u kućama molitve četvrtkom. Nemaju formalnog svećenstva, ali unutar zajednice samo upućena elita iniciranih (‘uqqāl: posvećeni, mudraci) kojih je oko 20% od ukupnog broja pripadnika (uključuju i muškarce i žene) može prisustvovati čitanju i tumačenju svetih tekstova. U društvenome životu dugo su bili karakteristični patrijarhalni feudalni odnosi koji se i danas odražavaju u političkome životu, pri čem su poglavari aristokratskih obitelji (šejhovi) najžešći zagovornici autonomije Druza; zamjetno je poštovanje i ugled istaknutih vođa koji obično potječu iz odabranih aristokratskih rodova.
