droge (tal. droga ili njem. Droge < franc. drogue: ljekarija < niz. droog: isušena tvar, u vezi s novonjemačkim glagolom trocken: osušiti), proizvodi biljnoga, životinjskoga i mineralnoga podrijetla namijenjeni u prvome redu izradbi lijekova (ljekovite droge), a zatim začina te u tehničke svrhe (tehničke droge). Dijele se na oficinalne, propisane farmakopejom u kojoj se nalazi monografija biljne droge, i neoficinalne (ne nalaze se u farmakopeji).
Najčešće se rabe biljne droge, a djelatne su tvari u pravilu koncentrirane u jednom biljnom organu, ponekad u više njih, a vrlo rijetko u cijeloj biljci. Stoga droge najčešće predstavljaju određeni biljni organ. U skladu s botaničkim nazivima, u farmakopejama je prihvaćeno sljedeće nazivlje za pojedine biljne droge (biljne organe): cijela nadzemna zelena biljka (herba), list (folium), cvijet (flos), plod (fructus), usplođe (pericarpium), sjeme (semen), kora (cortex), gomolj (tuber), korijen (radix), podanak (rhizoma), drvo (lignum), lukovica (bulbus), njuška cvijeta (stigma), pupoljak (gemma) i vršni cvatući dio biljke (summitas).
U nazivu biljne droge razlikuje se ime biljke i dio biljke koji se rabi. Prva riječ označuje ime, obično samo rod, a druga dio biljke (npr. Valerianae radix). Naziv droge se prema farmakopeji izvodi iz latiniziranog imena vrste (rjeđe roda) koje se stavlja u genitiv te se dodaje latinski naziv biljnog organa koji se rabi kao droga. Hrvatski ljekarnički nazivi biljnih droga također su najčešće dvočlani (npr. anišev plod). Nazivi se u pravilu tvore od posvojnog pridjeva (oznaka biljne vrste) i imenice (odnosi se na biljni dio). Postoje i primjeri opisnih naziva gdje se dodatno rabe pridjevi (npr. list paprene metvice). Kada se javljaju jezične poteškoće, pogodna je tvorba naziva kao sveza imenice s imeničkom dopunom u posvojnom genitivu (npr. list velebilja).
Primjenjuju se svježe ili brzo osušene radi sprječavanja enzimske razgradnje djelatnih sastojaka iz biljke. Svježe biljke služe za izradbu alkoholatura i ekstrakata. Osušene, propisno usitnjene, primjenjuju se izravno u izradbi čajnih smjesa ili se iz njih izoliraju djelatni sastojci, odnosno pripremaju ekstrakti kao djelatne sastavnice ljekovitih pripravaka. Biljni čajevi sastoje se isključivo od jedne ili više biljnih droga koje su namijenjene za pripravu vodenih pripravaka za oralnu primjenu (uvaraka, infuza, macerata) neposredno prije uporabe.
Životinjske droge primjenjuju se u obliku pripravaka jetre, želuca, žuči, srca, endokrinih žlijezda. Često primjenjivane droge životinjskoga podrijetla jesu: vosak, med, riblje ulje, svinjska mast, mast iz vune, želatina. U tradicionalnoj kineskoj medicini rabi se približno 800 vrsta životinjskih droga, često u kombinaciji s biljnim drogama i mineralima. U Kineskoj farmakopeji iz 1990., droge životinjskoga podrijetla činile su 7,66% od ukupno 509 popisanih droga.
Od mineralnih se droga u izradbi lijekova rabe bijela kreda, kaolin, talk, parafin i sumpor. Među drogama s mineralnim tvarima ističu se droge koje sadržavaju silicij u obliku silicijeve kiseline. To su zelen poljske preslice, Equiseti herba, zelen ljekovitog plućnjaka, Pulmonariae herba, te podanak puzave pirike, Graminis rhizoma. Droge sa silicijevom kiselinom rabe se kao diuretici.
Znanost koja proučava ljekovite sirovine (tvari) prirodnoga podrijetla (biljnoga, životinjskog i mineralnoga) jest farmakognozija. Fitoterapija podrazumijeva liječenje, ublažavanje i prevenciju bolesti primjenom ljekovitih biljaka, njihovih dijelova i biljnih pripravaka.
