Dirnbach [di'rnbah], Zora, hrvatska scenaristica i književnica (Osijek, 22. VIII. 1929 – Zagreb, 19. IV. 2019). Studirala je 1949–53. povijest umjetnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Od 1949. filmska i likovna kritičarka, od 1955. zaposlena je na Radio Zagrebu (potom RTV Zagreb, danas HRT), od 1958. kao dramaturginja i urednica u radijskome, a od 1963. u televizijskome dramskom programu. Zapažena je prvo radiodramama (Sestre Barsalli, 1957; Alkimonova jabuka, 1963; Voda, 1968; Partija šaha, 1969), prevođenima na njemački, francuski, nizozemski, češki i slovenski. Židovskoga podrijetla, osobito se posvetila temi holokausta i II. svjetskog rata. Posebice se ističe scenarij (za koji je dobila Zlatnu arenu na filmskom festivalu u Puli) dugometražnog igranog filma Deveti krug (France Štiglic, 1960), nominiranoga za nagradu Oscar za strani film, s motivima igre i ljubavi u sjeni rata, o židovskoj djevojci u Zagrebu koja ulazi u dogovoreni brak s mladićem da bi izbjegla progon. Scenaristica je i filmova Igre na skelama (Srećko Weygand, 1961), o odnosu mladoga naraštaja prema ljubavi, nastaloga pod dojmom novoga vala, te Noć poslije smrti (Branko Ivanda, 1983., izvorno prikazan kao TV film Nocturno, 1974), adaptacije novele Ksavera Šandora Gjalskoga, u kojoj iskazuje interes za fantastiku, što je do izražaja došlo i u TV filmu Đavolje sjeme (1979), u koautorstvu s redateljem Vančom Kljakovićem, u kojem se varira faustovska tema u početcima II. svjetskog rata. Moralnim pitanjima suvremenoga, socijalističkog društva (karijerizam, politički i gospodarski kriminal) bave se scenariji TV filmova Taj dugi, dugi put (Ljiljana Biluš, 1965) i Harmonika (Joakim Marušić, 1977), kao i, u komičnom tonu, TV filmova u Kljakovićevoj režiji Moji dragi dobrotvori (1970) i Proljeće Janka Potlačeka (1988). Često surađujući s Kljakovićem, napisala je također scenarije njegovih TV filmova Tri jablana (1976., prema pričama Marina Zurla), o djeci koja nakon rata traže roditelje (čime se ranije bavila u seriji Htio bih znati tko sam, Dragoljub Švarc, 1964) i Dvije ljubavi (1990), o fikcionalnom hrvatskom filmskom snimatelju s prijelaza XIX. i XX. st. Ljiljana Jojić je prema njezinim scenarijima režirala TV film Lidija (1981., koautor Milan Šećerović), o Zagrepčanki koja za II. svjetskog rata pomaže pokretu otpora, kriminalističku seriju Dosije (1986) te obrazovno-igranu seriju Dogodovštine Petrice Kerempuha (1994), prema djelu Slavka Mihalića. Interes za književnu baštinu pokazala je i u TV adaptaciji Kanarinčeve ljubovce (Daniel Marušić, 1988) Augusta Šenoe. Nakon umirovljenja 1991. posvetila se pisanju proze, također obilježene temama holokausta, traume i djetinjstva te etikom sjećanja kao svjedočenja, napose u romanima Dnevnik jednog čudovišta (1998), o odrastanju u II. svjetskom ratu, pisanom iz perspektive djevojčice, i Kao mraz: roman o nestajanju (2000), stoljetnoj kronici židovske obitelji u Slavoniji. Objavila je dvije zbirke novela temeljenih na biblijskim likovima (Kainovo nasljeđe, 1997; Sedam apokrifnih priča, 2008), a autorica je i nekoliko kazališnih monodrama.
