danilska kultura, srednjoneolitička kultura (5300. do 4700. pr. Kr.), nazvana po lokalitetu Danilu kraj Šibenika, gdje je prvi put prepoznata i potom sustavno obrađena. Rasprostirala se duž cijelog istočnog Jadrana, njezin se utjecaj širio do srednje Bosne i Kosova, no srednja i sjeverna Dalmacija smatraju se njezinim matičnim područjem.
Kultura se ističe po keramičkom posuđu, najranije oslikanome na istočnoj obali Jadrana, iznimno bogata ukrasnoga repertoara (prevladava motiv spirale ili trokuta) često u crnoj ili crvenoj boji te s jasnom razlikom između gruboga, svakodnevnog i finog posuđa za posebne namjene i prigode. Najprepoznatljiviji je artefakt ove kulture ukrašena ritualna posuda na četiri noge s velikom ručkom, tzv. riton. Nalazišta su bogata i alatima svih vrsta od kamena i kosti (pojavljuju se i strjelice), a nalazi od italskog i karpatskog opsidijana svjedoče o trgovini s udaljenim krajevima. Gospodarstvo se temeljilo na poljodjelstvu (žitarice, leća, lan) i stočarstvu, uz iskorištavanje prirodnih resursa (kupine, pistacije te školjke koje su služile i za izradbu nakita).
U naseljima tih prapovijesnih ljudi, koja su se osnivala u plodnim poljima blizu izvora vode i gline, prevladavale su jame stambene i gospodarske namjene te nadzemne četvrtaste kuće sa ziđem od pruća s blatnim premazom (zidni lijep) i podnicom od nabijene gline, dok su špilje služile kao povremena boravišta. U naseobinskom arealu zabilježeni su ukopi, često djece. Pet dječjih kostura se prema nekim teorijama tumače kao žrtve kultu plodnosti, na što upućuju stilizirani kipići životinja i žena te minijaturne kamene sjekire.
Glavna su nalazišta Danilo-Bitinj, Smilčić kraj Zadra, Bribir, Barice kraj Benkovca, Pokrovnik kraj Drniša, špilje Škarin samograd u blizini Šibenika i Gudnja kraj Stona.
