Curie [kyʀi'], Pierre, francuski fizičar (Pariz, 15. V. 1859 – Pariz, 19. IV. 1906). Suprug Marie Curie-Skłodowske, otac Irène Joliot-Curie. Radio kratko vrijeme kao profesor na Sorbonnei (1904–06), jer je rano izgubio život u prometnoj nesreći. Sa suprugom otkrio je (1902) zakon radioaktivnoga raspadanja. Godine 1903. podijeljena je Nobelova nagrada za fiziku supružnicima Curie i Antoineu Henriju Becquerelu. Našao je da radij neprestano stvara toplinu; otkrio je načelo simetrije u kristalografiji, aperiodičku analitičku vagu i dr. S bratom Jacquesom (1855–1941) otkrio (1883) pojavu piezoelektričnog efekta. Formulirao (1895) Curiejev zakon (nazvan i Curie-Weissov zakon), koji pokazuje ovisnost magnetske susceptibilnosti ili elektične susceptibilnosti χ nekog materijala o temperaturi:
χ = C/T −Θ ,
gdje je C konstanta ovisna o vrsti materijala, T apsolutna temperatura, a Θ Curiejeva temperatura (Curiejeva točka). Iznad Curiejeve temperature feromagnetični materijali pokazuju paramagnetička svojstva (→ feromagnetizam; magnetizam) prema Curie-Weissovu zakonu. Pri Curiejevoj temperaturi magnetska susceptibilnost teži u neizmjernost. Bio je član francuske Akademije znanosti (od 1905). U čast bračnomu paru Curie nazvana je mjerna jedinica aktivnosti radioaktivnog izvora kiri, kemijski element kirij, radioaktivni mineral kirit.
