crkveno graditeljstvo, sakralne građevine koje služe kršćanskom bogoslužju, odn. kultu. Po vrsti i funkciji razlikuju se biskupske crkve (stolnice, prvostolnice), župne i samostanske crkve, kapele, oratoriji, hodočasničke crkve i dr.
Već od najstarijega kršćanskoga doba razlikuje se istočni i zapadni tip crkve. Istočna crkva daje približno do VI. st. prednost centralnoj građevini; ona u tom vremenskom razvoju dobiva prigrađene prostore (bizantski tip), dok crkveno graditeljstvo na Zapadu kao osnovni tip preuzima rimsku baziliku, koja će i u tijeku stilskih mijena (kombinirana sa središnjim prostorom) ostati osnovni tip crkve.
Od karolinškoga doba na Zapadu se, osim jednobrodnih crkava s pravokutnim korom ili apsidom, javljaju novi građevni oblici: uzdužnoj građevini dodaju se raskošna istočna i zapadna apsida, zvonici uz zapadno pročelje, dva poprečna broda s tornjićima brodova. U doba romanike u svim se jačim središtima grade stolnice; trobrodne troapsidalne, s naglašeno raščlanjenim prostorom; crkvi se često dodaje kripta ili podzemna crkva. Posebna pravila gradnje donose pojedini katolički redovi (→ cisterciti, Cistercitsko graditeljstvo; prosjački redovi → gotika i dr.). U gotici prevladavaju višebrodne uzdužne crkve s poprečnim brodom i korom s više kapela, a u kasnoj gotici tzv. dvoranska crkva (s jednako visokim brodovima); karakteristična su presvođenja, snopovi polustupova s križno-rebrastim svodom u brodu te križno-rebrasti ili mrežasti svod u apsidi. U talijanskoj renesansi prevladava središnji prostor kombiniran s uzdužnim, poslije os. razvijen u austrijskome baroku. Barok zadržava i usavršava jedinstvenost crkveni prostora i njegovu uzdužnost, pri čemu unutrašnji prostor ima eliptičan oblik, a kvadratična apsida završava se polukrugom ili segmentom kruga. Unutrašnjost je bogato urešena oltarima, a zidna ploha raščlanjenim pilastrima. Klasicizam teži idealu antičke jasnoće primjenom točnih mjera; karakterizira ga uporaba stupova na pročelju. Uz klasicizam, XIX. st. preuzima mnoge povijesne stilove: neoromaniku, neogotiku, neobarok i dr. U XX. st. crkveno graditeljstvo još uvijek djeluje u povijesnim reminiscencijama, tek razdoblje između dvaju svjetskih ratova rađa modernim pokušajima.
Crkveno graditeljstvo istočnoga kršćanstva mnogo je bogatije u svojoj tipologiji. Uz trobrodnu baziliku javljaju se mnoge njezine inačice: sa širim srednjim brodom, s više kupola, s upisanim križem i dr. Također se javlja više inačica građevina centralnoga tipa: kružna crkva, centralna građevina s tri konhe, centralna građevina u obliku grčkoga križa i dr.
U njemačkoj protestantskoj crkvenoj gradnji najčešće se podižu tzv. propovjedničke crkve (s oltarom kao propovjedaonicom) sa stilskim reminiscencijama historicizama, dok se Eisenaškim odredbama iz 1861. preporučuje gotički stil.
Nakon I. svjetskoga rata pri gradnji crkava traže se novi izražajni oblici. Važna je pritom uporaba novih materijala – armiranobetonska konstrukcija, čelik, staklo (crkva na Pressi u Kölnu, O. Bartning, 1928; crkva Naše Gospe u Le Raincyju kraj Pariza, A. Perret, 1923). A. Gaudí primjenom novih materijala predočuje tek poslije realizirane zamisli (npr. paraboloidna kupola). Gradnja crkava i ostalih bogoslužnih prostora nakon II. svjetskoga rata dovodi do novih rješenja koja naglašavaju fleksibilnost prostora. Hodočasnička crkva u Ronchampu u Francuskoj (Le Corbusier, 1954) najsnažnije je ostvarenje crkvenoga graditeljstva nakon 1945. Mnoge crkve podižu se u Njemačkoj (arhitekti H. Striffler, E. Eiermann, G. Böhm), Austriji (C. Holzmeister), Švicarskoj (K. Moser, H. Baur). Važna moderna ostvarenja dali su svjetski poznati arhitekti E. Saarinen, A. Aalto, O. Niemeyer (katedrala u Braziliji, 1960), P. C. Johnson (katedrala u Garden Groveu kraj Los Angelesa, 1980), M. Botta (katedrala u Évryju, 1996) i dr.
Na hrvatskim se prostorima crkveno graditeljstvo može pratiti od početaka kršćanstva (Solin, Poreč); prvotne bazilike karakterizira tipološka srodnost. Prihvaćanjem kršćanstva Hrvati počinju graditi crkve osebujnog tipa, razmjerno malih dimenzija, a predstavljaju sintezu uzdužnoga tipa i centralnoga s kupolom. Dijelom su jednobrodne, dijelom u obliku križa, trolista, šesterolista, pa čak i osmerolista (Ošlje), a ima i nekoliko primjera trobrodnih bazilika (Biskupija kraj Knina, Biograd na Moru, Solin), kojima prostorna rješenja i pojava na određenom prostoru ranosrednjovj. hrvatske države čine posebitost unutar predromanike pa imaju prihvaćen naziv ranohrvatska arhitektura.
U svim povijesnim razdobljima crkveno graditeljstvo u Hrvatskoj prati europske stilske tijekove, koji u priobalni dio dolaze iz Italije, a u kontinentalni iz srednje Europe.
Crkveno graditeljstvo od prijelaza stoljeća do II. svjetskoga rata razdoblje je zakašnjeloga historicizma. Zahvatima u povijesti arhitekturu ističe se S. Podhorski (crkva Presvetog Trojstva u Krašiću, 1913), kao i gradnjom novih crkava (Sv. Juraj u Đurđevcu, 1929; franjevačka crkva u Makarskoj, 1938–40). Gradnjom crkve sv. Blaža u Zagrebu (V. Kovačić, 1913), počinje novo razdoblje sakralne gradnje povezano s hrvatskom modernom kao povijesnim slijedom.
Graditeljstvo između dvaju svjetskih ratova, kao zaokruženo i definirano razdoblje moderne, ostavilo je nekoliko vrijednih sakralnih građevina (Majka Božja Sljemenska, J. Denzler, 1931; Ranjeni Isus, A. Ulrich i F. Bahovec, 1934; Sv. Marko Križevčanin, M. Haberle, 1940–41., sve u Zagrebu).
Nakon II. svjetskoga rata razdoblje je potpune pasivizacije crkvene gradnje, ponajprije iz političko-ideoloških razloga. Tek nakon II. vatikanskoga sabora (1965), uz prilagodbe sakralnih građevina, gradi se i nekoliko crkava relevantnih arhitektonskih shvaćanja (Zdenčina, S. Planić, 1967–68; dominikanska crkva u Zagrebu, B. Pintek, 1968–71; Sv. Križ, Zagreb, M. Salaj i E. Seršić, 1970–75; crkva na Boninovu u Dubrovniku, I. Prtenjak, 1987; franjevačka crkva u Krnjevu u Rijeci, B. Magaš, 1988).
Nove mogućnosti koje su se pojavile nastankom samostalne Hrvatske, dovele su do žive graditeljske djelatnosti, osobito u velikim gradovima (Zagreb, Split).
