Coetzee [kuci:'], J(ohn) M(axwell), južnoafrički pisac engleskoga izraza (Cape Town, 9. II. 1940). Podrijetlom iz obitelji nizozemskih doseljenika (→ afrikaneri). Engleski jezik i matematiku diplomirao je u Cape Townu (University of Cape Town), doktorirao u SAD-u (The University of Texas). Englesku je književnost potom predavao na sveučilištima u New Yorku (1968–71), Cape Townu (do umirovljenja 2002), te u Australiji (od 2002; The University of Adelaide), gdje se trajno nastanio. Započeo je romanom Zemlja sumraka (Dusklands, 1974), sastavljenim od dviju usporednih pripovijetki o ubojstvu i posljedicama. Slijedili su romani U srcu zemlje (In the Heart of the Country, 1977), Čekajući barbare (Waiting for the Barbarians, 1980), u kojem pripovijeda o nasilju na granici neodređena carstva, te Život i doba Michaela K. (Life and Times of Michael K, 1983; Bookerova nagrada), o priprostome dobroćudnome čovjeku koji se nađe usred južnoafričkoga građanskoga rata. U romanu Foe (1986), intertekstualno oslonjenom o Robinsona Crusoea Daniela Defoea, propitivao je (ne)mogućnost govora o iskustvu kolonizacije, u Dobu željeza (Age of Iron, 1990) progovorio je o iskustvu aparthejda, dok se u Gospodaru Petrograda (The Master of Petersburg, 1994) pozabavio kasnijim životom Fjodora Mihajloviča Dostojevskog. Širu čitanost zadobio je romanom Sramota (Disgrace, 1999; Bookerova nagrada) u kojem je opetovao teme nasilja u društvu razdvojenom rasnom nesnošljivošću. Kasniji su mu romani (Elizabeth Costello, 2003; Spori čovjek – Slow Man, 2005; Dnevnik loše godine – Diary of a Bad Year, 2007; Isusovo djetinjstvo – The Childhood of Jesus, 2013) donekle slabija ostvarenja, no romaneskna autobiografska trilogija Dječaštvo: prizori iz provincijalnog života (Boyhood: Scenes from Provincial Life, 1997), Mladost: prizori iz provincijalnog života II (Youth: Scenes from Provincial Life II, 2002), Ljetno doba (Summertime, 2009) složeno je djelo u kojem je pripovijedao o važnim razdobljima vlastita života te pronalazio nove mogućnosti autobiografskog oblikovanja. Zapažen je i kao društveno angažirani esejist: ističu se knjige ogleda Bjelačko pismo: o književnoj kulturi u Južnoj Africi (White Writing: On the Culture of Letters in South Africa, 1988) i Dvostruko podcrtano: eseji i intervjui (Doubling the Point: Essays and Interviews, 1992). Objavio je izabranu korespondenciju s Paulom Austerom (Ovdje i sad: pisma 2008–11. – Here and Now: Letters 2008–11, 2013), a razgovore o umjetnosti, psihoterapiji i psihoanalizi s Arabellom Kurtz sabrao je u knjizi Dobra priča: prepiske o istini, fikciji i psihoterapiji (The Good Story: Exchanges on Truth, Fiction and Psychotherapy, 2015). Nobelovu nagradu za književnost dobio je 2003.
