Celsius (šved. izgovor [sε'lsiʉs], udomaćeno [ce'lzius]), Anders, švedski fizičar i astronom (Uppsala, 27. XI. 1701 – Uppsala, 25. IV. 1744). Studirao je i bio profesor astronomije na Sveučilištu u Uppsali (od 1730) te osnivač (1741) i ravnatelj prvoga švedskog astronomskog opservatorija.
U djelu Nova metoda za određivanje udaljenosti od Zemlje do Sunca (Nova methodus distantiam Solis a Terra determinandi, 1730) prikazao je razvoj metoda određivanja udaljenosti u svemiru. Promatrao je dnevne promjene magnetske deklinacije i utvrdio utjecaj polarne svjetlosti na Zemljin magnetizam. Godine 1733. objavio je zbirku od 316 opažanja polarne svjetlosti u razdoblju od 1716. do 1732. Bavio se i mjeriteljstvom. Sudjelovao je u ekspediciji koja je, u organizaciji francuske Akademije znanosti, mjerila duljinu meridijanskoga stupnja u Laponiji, 1736., a u djelu Zapažanja o određivanju oblika Zemlje (De observationibus pro figura Telluris determinanda, 1738) opisao je kako je tim mjerenjem potvrđeno da je Zemlja na polovima sploštena. Predložio je (1742) da se kao osnovne točke za mjerenje temperature na temperaturnoj ljestvici na termometru sa živom odaberu ledište i vrelište vode pri tlaku od 760 mm stupca žive, označivši ledište kao 100°, a vrelište kao 0°. Današnja oznaka ledišta s 0 °C i vrelišta sa 100 °C (Celsiusova skala) potječe od Carla von Linnéa (1745).
Bio je član Kraljevske švedske akademije znanosti od njezina osnutka 1739. Po njem su nazvani mjerna jedinica temperature celzij, krater na Mjesecu (Celsius) i planetoid (4169 Celsius).
