Canetti [kanε'ti], Elias, židovski književnik njemačkoga izraza (Ruščuk, danas Ruse, Bugarska, 25. VII. 1905 – Zürich, 13. VIII. 1994). Odrastao je u višejezičnoj sefardskoj obitelji, te je u djetinjstvu, uz njemački na kojem je pisao, usvojio židovskošpanjolski, engleski i francuski. S obitelji se iz rodnoga grada 1911. preselio u Manchester, odakle nakon iznenadne očeve smrti odlazi 1913. u Lausanneu pa u Beč, gdje je rane formativne poticaje stekao na javnim predavanjima Karla Krausa, zanoseći se idejama moralističkoga idealizma i borbe protiv konvencija građanskoga društva. Od 1916. živio u Zürichu, od 1921. u Frankfurtu, a od 1924., unatoč mnogovrsnim kulturnim i književnim interesima, u Beču je studirao kemiju koju je završio 1929. Bogato čitateljsko iskustvo i profinjen estetski, napose literarni ukus dovode ga u krugove utjecajnih pisaca (B. Brecht, I. E. Babelj, H. Broch, F. Werfel), likovnih umjetnika i osoba iz kulturnoga života (G. Grosz, Fritz Wotruba, Anna Justine Mahler). Prva književna djela, Svadba (Hochzeit, 1932) i Komedija taštine (Komödie der Eitelkeiten, napisano 1934., objavljeno 1950), bliska ekspresionističkomu senzibilitetu i poetici apsurda, oblikovana su u dramskoj formi, kojoj se nakratko vratio i poslije (Život na rok – Die Befristeten, napisano 1952., objavljeno 1964). Premda je već u dramskim tekstovima zaokupljen dijalektičkom tenzijom između pojedinca i društva, probleme modernoga života, navlastito narcizma i masovne otuđenosti, potanje razrađuje u romanu Zaslijepljenost (Die Blendung, 1935), gdje, slijedeći tradiciju srednjoeuropske psihološke proze, u središte zapleta postavlja konfliktan bračni odnos između ćudljiva učenjaka Petera Kiena i proračunate domaćice Therese, dojmljivo ilustrirajući naličje velegradske svakodnevice i tragičnu opsjednutost glavnoga lika vlastitom bibliotekom. Nakon Anschlussa i emigracije u London (1939), posvećuje se izradbi opsežne filozofsko-sociološke studije Masa i moć (Masse und Macht, 1960). Djelomično se oslanjajući na nietzscheansku i freudovsku liniju proučavanja socijalne psihologije kao i na vlastito iskustvo sudjelovanja u bečkim nemirima 1927., u tom djelu podastire iscrpnu evolucijsko-historijsku analizu fenomena mase, osobito njezinih iracionalnih i emotivnih karakteristika, koje tumači u odnosu spram hijerarhijskih struktura i dispozicija moći u društvu. Istodobno radi na obimnim aforističkim, esejističkim i memoarskim zapisima (Zapisi – Aufzeichnungen, 1965; Ljudska provincija: zapisi 1942–1972 – Die Provinz des Menschen: Aufzeichnungen 1942–1972, 1973; Tajno srce sata: zapisi 1973–1985 – Das Geheimherz der Uhr: Aufzeichnungen 1973–1985, 1987. i dr.), nakon što je 1952. dobio britansko državljanstvo putuje u Marrakech (o čemu piše u putopisu Glasovi Marrakecha: zapisi nakon putovanja – Die Stimmen von Marrakesch: Aufzeichnungen nach einer Reise, 1968), a sporadično se bavi i poviješću književnosti, osobito korespondencijom F. Kafke (Drugi Proces: Kafkina pisma Feliciji – Der andere Prozeß: Kafkas Briefe an Felice, 1969). Književni vrhunac postigao je u četverodijelnom ostvarenju, spoju intelektualne autobiografije i memoarskih zapisa (Spašeni jezik: povijest jedne mladosti – Die gerettete Zunge: Geschichte einer Jugend, 1977; Baklja u uhu: životna povijest 1921–1931 – Die Fackel im Ohr: Lebensgeschichte 1921–1931, 1980; Igra očiju: životna povijest 1931–1937 – Das Augenspiel: Lebensgeschichte 1931–1937, 1985; Party in Blitz: engleske godine – Party im Blitz: die englischen Jahre, 2003), o svom jezičnom i duhovnom sazrijevanju, obiteljskim odnosima i književnim početcima, s opisima kulturnog života i portretima istaknutih suvremenika (K. Kraus, R. Musil i dr.), u prvome planu ističući intimnu rekonstrukciju vlastita života te diskurzivno prodiranje do subjektivnoga »smisla« povijesnih i političkih zbivanja XX. stoljeća. Iako isprva neujednačene recepcije, opus mu zapaženiji odjek stječe nakon što je dobio Nobelovu nagradu za književnost 1981. Na hrvatski su ga, među ostalima, prevodili Zlatko Crnković (Spašeni jezik, Igra očiju), Štefanija Halambek (Baklja u uhu) i Andy Jelčić (Zaslijepljenost), dok je u HNK-u u Zagrebu uprizorena Svadba (1990., redatelj Joško Juvančić).
