Bloch [blɔk], Felix, američki fizičar švicarskoga podrijetla (Zürich, 23. X. 1905 – Zürich, 10. IX. 1983). Diplomirao (1927) na Saveznoj visokoj tehničkoj školi (ETH) u Zürichu. Na Sveučilištu u Leipzigu doktorirao fiziku (1928) kod Wernera Karla Heisenberga i radio na europskim sveučilištima do 1933. Emigrirao u SAD i djelovao na Sveučilištu Stanford (1934–71). Bio direktor CERN-a (1954–55). U Leipzigu kao teoretičar dao temeljne doprinose kvantnoj teoriji metala, omogućio razumijevanje gibanja elektrona u kristalnoj rešetki, feromagnetizma i nuklearne rezonancije. Na Sveučilištu Stanford bavio se eksperimentalnim istraživanjima nuklearnoga magnetizma: izmjerio magnetski moment neutrona (s Luisom Walterom Alvarezom), razvio metodu nuklearne indukcije korisne za određivanje sastava i strukture molekula. Za razvoj novih metoda preciznih nuklearnih magnetskih mjerenja i za otkrića načinjena tim metodama podijelio je s Edwardom Millsom Purcellom Nobelovu nagradu za fiziku 1952. Bio je član Nacionalne akademije znanosti SAD-a (od 1948) i Američke akademije umjetnosti i znanosti (od 1957).
Blochov zid je usko područje na granici između dviju magnetskih domena s različitim vrijednostima magnetizacije.
Blochov val je valna funkcija čestice u okruženju koje se periodično ponavlja, najčešće valna funkcija elektrona u kristalu.