Bismarck [bi'smark], Otto Eduard Leopold, knez, njemački državnik (Schönhausen, 1. IV. 1815 – Friedrichsruh, 30. VII. 1898). Zastupnik u pruskoj Zemaljskoj skupštini 1847. i u Saveznom parlamentu u Frankfurtu 1851. te 1859–62. pruski poslanik u Petrogradu i Parizu. Godine 1862. postao kancelar (predsjednik vlade) i ministar vanjskih poslova Pruske. Glavni cilj njegove politike bilo je ujedinjenje njemačkih zemalja i ostvarenje njemačke prevlasti u Europi. Nakon rata protiv Danske zbog Schleswig-Holsteina (1864), koji je Pruska vodila u savezu s Austrijom, između dvaju saveznika došlo je do sukoba oko podjele te zemlje. Bitkom kod Sadove (3. VII. 1866) završen je kratki austro-pruski rat potpunim porazom Austrije. Time je propalo nastojanje Habsburgovaca da preuzmu prevlast u njemačkim zemljama. Bismarck je 1867. stvorio Sjevernonjemački savez i obrambenim sporazumima vezao južne njemačke države za Prusku. U ljeto 1870. izazvao je Napoleona III. da objavi rat Pruskoj, kojoj su nakon francuske kapitulacije 1871. ustupljeni Alsace i Lotaringija (→ francusko-pruski rat); 18. I. 1871. Vilim I. proglasio se u Versaillesu carem novoosnovanoga Njemačkog Carstva (Deutsches Reich), u koje je ušlo 25 država. Bismarck je imenovan njemačkim kancelarom i dobio titulu kneza. Godine 1871. pomogao je Thiersovoj vladi ugušiti Parišku komunu, a 1873. bio poticatelj sporazuma njemačkog, ruskog i austrijskog cara (Trocarski sporazum), kao i vojnog saveza Njemačke s Austro-Ugarskom (7. X. 1879), koji se 1882. proširio i na Italiju (Trojni savez). Afričkom konferencijom u Berlinu (1884–85) postavio je temelje kolonijalnoj politici Njemačke. Zbog laiciziranja školstva (1873–75) sukobio se s Katoličkom crkvom (→ kulturkampf). Donio je 1878. izvanredni zakon protiv socijalista, kojim su zabranjene radničke udruge, štrajkovi, skupštine i publikacije uperene protiv politike vlasti. Unatoč izvanrednim mjerama i progonima, »željezni kancelar« nije uspio spriječiti porast socijalne demokracije i jačanje radničkog pokreta u Njemačkoj. Zato je socijalnim zakonodavstvom nastojao udovoljiti većemu dijelu radničkih zahtjeva (1883–89). Bezuspješno je time nastojao izolirati socijalističku stranku od radništva, pa je 1890. zakon protiv socijalista ukinut. Taj neuspjeh u unutarnjoj politici i nesuglasja s carem Vilimom II. u pitanjima vanjske politike prisilili su ga na ostavku 1890. U posljednjim godinama života pisao je uspomene Misli i sjećanja (Gedanken und Erinnerungen, I–III, 1898–1919).
