Berlin, glavni (1871–1945. i od 1990) i najveći grad te savezna zemlja (Bundesland) Njemačke. Leži na obalama rijeke Spree do njezina utoka u Havel, desni pritok Labe (Elbe); obuhvaća 892 km² s 3 442 675 st. (2010). Smješten je u središtu velikoga kanalskog sustava, koji se počeo graditi u XVII. st.; do II. svjetskog rata razvio se u jedan od najvećih gradova svijeta s više od 4 300 000 st. Od 1949. do 1990. grad je bio politički, a od 1961. Berlinskim zidom i fizički podijeljen na Istočni (403,4 km², 1 275 700 st., 1990) i Zapadni Berlin (485,7 km², 2 158 000 st., 1990). Vlada DR Njemačke odlučila se na podizanje te građevine kako bi spriječila veliku struju izbjeglica u Zapadni Berlin, odakle su mnogi odlazili, međunarodnim koridorima, dalje prema Zapadu. Tako je Berlinski zid (do rušenja 1990) bio simbolom podijeljenosti ne samo Berlina nego i njemačke nacije. Berlin je kulturno i prosvjetno središte s 370 knjižnica (1993), čuvenom Berlinskom filharmonijom, mnogobrojnim kazalištima i muzejima (Kaiser Friedrich‑Museum, Pergamonmuseum, Nationalgalerie, Židovski muzej), galerijama, četirima sveučilištima (Freie Universität, osnovano 1948., Technische Universität, osnovano 1799., Humboldt‑Universität, osnovano 1809–10. i Universität der Künste, osnovano 1696) i visokim školama (Filmska akademija i dr.), Akademijom znanosti, znanstveno‑istraživačkim institutima (Max‑Planck i dr.); svake godine u Berlinu se održava Međunarodni filmski festival. Zoološki vrt s akvarijem po broju životinjskih vrsta među najvećima je u svijetu; botanički vrt. Središnji dio grada čini četvrt Mitte s otokom Museuminsel (otok u rijeci Spree s pet muzeja, uvršten je 1999. na UNESCO-ov popis svjetske kulturne baštine), jezgrom srednjovjekovnih dvojnih naselja – starog Berlina i Cöllna, i okolnim područjem, izgrađenim do polovice XIX. st., u kojem su do II. svjetskog rata bila sjedišta državnih ustanova. Za II. svjetskog rata Berlin je bio znatnim dijelom razrušen. Zbog podijeljenosti grada od 1945. do 1990 (kada je ova jezgra pripadala Istočnomu Berlinu) nastalo je novo središte Zapadnoga Berlina oko željezničke postaje Zoo i avenije Kurfürstendamm, a Istočnoga oko Alexanderplatza. Od arhitektonskih spomenika Berlina ističu se Brandenburška vrata (1788–91), od kojih vodi poznata avenija Unter den Linden, s reprezentativnim građevinama i 365 m visokim televizijskim tornjem, do katedrale Berliner Dom (1894–1905), zatim nanovo izgrađena povijesna četvrt Nikolaiviertel s ranogotičkom crkvom Nikolai‑Kirche (XIII. st.), arsenal (Zeughaus; 1695–1706., danas muzej), obnovljena zgrada parlamenta (Reichstagsgebäude; 1884–94), Državna opera, crkva Marienkirche (XIII–XV. st.), dvorci Charlottenburg (XVII. st.) i Bellevue (1785–89; od 1994. sjedište predsjednika), gradska vijećnica (Rote Rathaus, 1861–70), Kongresna dvorana (1957; od 1989. Dom svjetskih kultura), Olimpijski stadion (1936). Nekoliko građevina nije obnovljeno zbog uspomene na ratna razaranja (toranj memorijalne crkve cara Vilima, 1891–95., i dr.). Na UNESCO‑ovu popisu svjetske kulturne baštine od 1990. nalazi se dvorac Glienicke (1682–86) s parkom (1860–62., rekonstruiran 1986–88) te dvorac s parkom na Pfaueninselu. Nakon I. svjetskog rata Berlin je bio međunarodno središte modernističkog pokreta u arhitekturi (W. Gropius, L. Mies van der Rohe); stambeni blokovi iz tog doba nalaze se na UNESCO-ovu popisu svjetske kulturne baštine od 2008. Nakon što je proglašen glavnim gradom ujedinjene Njemačke 1990., Berlin je postao veliko gradilište ustanova za državnu upravu, osobito područje Potsdamer Platza, na kojem su angažirani mnogobrojni njemački i strani arhitekti. U šumovitu području u rubnim dijelovima grada smješteni su zabavni i rekreacijski centri i nekoliko jezera (Großer Müggelsee, Wannsee, Tegeler See i dr.).
Arheološki nalazi svjedoče o tome da su skupine lovaca skupljača nastanjivale područje Berlina već oko 8000. pr. Kr. Germanska plemena naselila su se ondje na početku kršćanske ere. Oko 500. Germani su se povukli prema jugu, a na njihovo su mjesto došla slavenska plemena. Pošto su car Konrad III., knez Henrik Lav i grof Albrecht Medvjed 1147. porazili Polapske Slavene, slavenske utvrde iz ranoga srednjeg vijeka zauzeli su Nijemci. Razvile su se dvije općine: Cölln (prvi spomen 1237) i Berlin (1244), koje su već 1307. dobile zajedničku gradsku upravu. Godine 1359. Berlin je pristupio Hanzi. Kao dio izborne kneževine Brandenburg grad 1415. dolazi pod vlast dinastije Hohenzollerna. Nakon neuspjele pobune građana protiv zemaljskoga gospodara (1448), izgubio je autonomiju i morao istupiti iz Hanze. Otada je Berlin rezidencijom Hohenzollerna i njihovom prijestolnicom (neprekidno od 1486. do 1918). Tijekom Tridesetogodišnjega rata Berlin je u početku profitirao zbog neutralnosti Brandenburga, ali je nakon 1631. doživio teške dane jer se u njemu smjestila švedska vojska. Zbog raznih se nedaća broj stanovnika prepolovio. Po svršetku Tridesetogodišnjega rata grad je imao oko 7500 stanovnika. Oporavio se za vrijeme vladavine Fridrika Vilima (1640–88). Nakon sloma protestantizma u Francuskoj, na temelju Potsdamskog edikta 1685., u Berlin su se naselili hugenoti. U to doba Francuzi su činili petinu gradskog stanovništva. Fridrik I. (1688–1713), prvi kralj Pruske (od 1701), obogatio je grad s nekoliko javnih zgrada. Nove gradske općine Friedrichwerder, Friedrichstadt i Dorotheenstadt povezale su se s dvjema starim općinama 1709. u jedinstveni grad Berlin. U vrijeme Fridrikove smrti Berlin je imao oko 60 000 stanovnika. U XVIII. st. bio je važno kulturno središte. Pod austrijskom okupacijom 1757., a pod ruskom 1760; za napoleonskih ratova 1806–08. bio u rukama Francuza. Godine 1810. dobio je sveučilište, a 1838. i prvu željezničku prugu (do Potsdama). Godine 1848. jedno je od europskih središta revolucionarnih zbivanja, a u to je doba imao već oko 400 000 stanovnika. Nakon ujedinjenja Njemačke (1871) postao je prijestolnicom Njemačkog Carstva. U to se doba razvio u veliko financijsko, kulturno, industrijsko i intelektualno središte Njemačke. Nakon pobjede Antante u I. svjetskom ratu Berlin gospodarski nazaduje. Godine 1918. u gradu je izbila revolucija. Nakon priključivanja predgrađa Berlin je imao više od 3 850 000 stanovnika. Kada su nacisti došli na vlast, pod vodstvom A. Hitlera, organizirali su 1933. palež parlamenta (Reichstag) u Berlinu, proglasili Treći Reich i uveli diktaturu. God. 1936. u gradu su održane Olimpijske igre. Rušenjem starih i izgradnjom novih zgrada Hitler je namjeravao od Berlina napraviti najveću i najpoznatiju svjetsku prijestolnicu, ali njegovi ambiciozni urbanistički planovi nisu realizirani. Kao glavni njemački grad i središte Nacionalsocijalističke stranke, Berlin je u II. svjetskom ratu stradao od angloameričkog bombardiranja iz zraka i od sovjetskog topništva. U Berlinu je potpisana bezuvjetna kapitulacija Njemačke (8. V. 1945).
Nakon njemačke kapitulacije Berlin je podijeljen na američki, britanski, francuski i sovjetski okupacijski sektor. Stavljen je pod zajedničku savezničku upravu koja se održala do 1948. Pogoršani odnosi Zapadnih sila sa SSSR-om (→ hladni rat) uzrokuju podjelu Berlina na istočni dio (403 km²) pod sovjetskim nadzorom, i na zapadni dio (480 km²) pod upravom Zapadnih saveznika. Zapadni Berlin postaje enklava; sovjetska vojska blokira mu kopnene prometnice (23. VI. 1948) pa ga američki i britanski zrakoplovi opskrbljuju do kraja prometne blokade (12. V. 1949). Podjela Berlina učvršćena je 1949. stvaranjem dviju njemačkih država – Istočni Berlin postaje prijestolnica DR Njemačke a Zapadni Berlin zemlja (Land Berlin) SR Njemačke. Oko 180 km udaljen od Zapadne Njemačke i odvojen od prirodnog okruženja, Zapadni Berlin razvijao se uz velik uvoz radne snage i sirovina te zapadnu financijsku pomoć. Gospodarski zaostaliji Istočni Berlin u lipnju 1953. zahvaća antikomunistička pobuna koju je ugušila sovjetska vojska. Istočnonjemačke vlasti u kolovozu 1961. zatvaraju granice i počinju graditi Berlinski zid. Geopolitičku podijeljenost ublažio je 1971. sporazum između četiriju okupacijskih sila (formalno su zadržale upravu nad Berlinom) o mirnom rješavanju sporova, prometnom otvaranju i dr. Ukidanje međunjemačke državne granice 1. VII. 1990. okončalo je i podjelu Berlina, koji je 1991. proglašen prijestolnicom ujedinjene Njemačke. Nakon obnove zgrade državnog parlamenta (Reichstag) 1999. u Berlin je preseljena i savezna skupština (Bundestag).
