Beč (njemački Wien [vi:n], češki Vídeň, madžarski Bécs, slovenski Dunaj), glavni grad Austrije i važno riječno pristanište na Dunavu; 1 794 770 st. (2015). Glavnim dijelom leži na desnoj obali Dunava, na sjeveroistočnom rubu Bečke zavale i na istočnom podnožju Bečke gore (Wienerwald); obuhvaća 415 km². Beč se razvio na mjestu gdje se križaju važni prometni pravci između zapada i istoka dolinom Dunava, te sjevera (Baltika) i juga Europe (Sredozemlje). Taj položaj daje trajnu važnost Beču, koji rano postaje važno prometno, trgovačko, industrijsko i kulturno središte. Podijeljen je u 23 gradska okruga. Prvi okrug (Innere Stadt), na desnoj obali dunavskoga rukava (Dunavskoga kanala), odgovara staromu Beču unutar gradskih bedema (na UNESCO-ovu popisu svjetske kulturne baštine od 2001); to je središte grada s katedralom sv. Stjepana (Stephansdom; XIV–XV. st.) i mnogim baroknim građevinama iz XVII. i XVIII. st. Gradske bedeme (porušene 1858–63) zamijenio je širok kružni pojas Ring, s palačom Hofburg (XIII–XIX. st.; rezidencija Habsburgovaca; zbirke umjetnina), sveučilištem, gradskom vijećnicom, parlamentom i drugim monumentalnim građevinama. Predgrađa na zapadu i jugu staroga grada bila su opkoljena rovovima do pripojenja gradu 1863 (sadašnji Gürtel), a sa sjeveroistočnim predgrađem Leopoldstadtom, na lijevoj obali Dunavskoga kanala, tvore unutarnje okruge (2–9). God. 1891. pripojena su gradu i prijašnja industrijska predgrađa izvan rovova. U 12. okrugu nalazi se park i dvorac Schönbrunn s najstarijim (osnovan 1752) modernim zoološkim vrtom na svijetu, a u 2. okrugu veliki park Prater. – Razvoj industrije u XIX. st. odrazio se u naglom povećanju broja stanovništva. God. 1910. grad je imao 2 083 630, a uoči I. svjetskog rata 2 100 000 st. Nakon rata Beč gubi svoju nekadašnju ulogu, a tomu je jedna od posljedica i jako iseljivanje njegova stanovništva. Od tada do 1950-ih grad se teritorijalno povećava, ali brojčano smanjuje. U razdoblju između dvaju svjetskih ratova porast je također izostao, a tijekom II. svjetskog rata Beč je pretrpio velik gubitak stanovništva (mnogobrojno židovsko stanovništvo gotovo je iskorijenjeno, a slavensko raseljeno). Stalno smanjivanje broja stanovnika prekinuto je u prvoj polovici 1990-ih, kada je došlo do znatnijeg useljivanja iz susjednih zemalja nakon raspada komunizma (stranci čine 22,3% stanovništva Beča, 2012). Raznolik sastav stanovništva Beča odraz je njegove uloge u prošlosti (velik broj stanovnika bivše Jugoslavije, Madžara i Čeha). Beč je čuven po svojoj kulturnoj (sveučilišta, od kojih je najstarije osnovano 1365., znanstveni instituti, muzeji, arhivi, galerije) i umjetničkoj tradiciji (Opera, Burgtheater i dr.). U Beču su živjeli i stvarali F. J. Haydn, W. A. Mozart, L. van Beethoven, F. Schubert, J. Brahms, J. Strauss i dr. Njegovi kulturnopovijesni spomenici i različite umjetničke manifestacije privlače goste iz cijeloga svijeta. Beč, u kojem živi oko 20% stanovništva Austrije, središte je trgovine, bankarstva, izdavačkih i drugih djelatnosti te zemlje. Posebno značenje za trgovinu i industriju ima Bečki velesajam (Wiener Messe). Beč je sjedište mnogih međunarodnih organizacija (UN, OPEC i dr.). Nakon II. svjetskog rata obnavljaju se stare i grade nove stambene i druge četvrti, modernizira se luka (kontejnerski i naftni terminal) i industrija. U ukupnoj austrijskoj industrijskoj proizvodnji udio je Beča oko 28%. Uz elektrotehničku i metalnu industriju (tvornice alatnih strojeva, vagona, lokomotiva) vrlo je razvijena grafička, prehrambena, kemijska, drvna i tekstilna industrija, preradba nafte i dr. Rijeka Dunav te gusta cestovna, željeznička i zračna mreža povezuju Beč (koji se nalazi na rubu državnog teritorija) s ostalim središtima u zemlji i čine ga važnim čvorištem u međunarodnom prometu.
Iz kasnoromaničkog su razdoblja crkve sv. Ruprechta i sv. Petra (poslije pregrađena), katedrala sv. Stjepana (nakon 1258. obnovljena kao kasnoromanička trobrodna bazilika s transeptom). Gotička crkva augustinaca dovršena je 1339. kao dvoranska crkva (Hallenkirche) s tri broda. U XIV. st. pregrađuje se i proširuje katedrala sv. Stjepana (kor 1340) kao gotička dvoranska crkva (svod dovršen 1454). Nakon prve turske opasnosti (1529), za Ferdinanda I. Beč dobiva nove utvrde po uzoru na talijanske fortifikacije; započinje izgradnja novoga Hofburga (Ferdinand I., 1533), koji je osnovan još u XIII. st. kao rezidencija Habsburgovaca. Od renesansnih spomenika sačuvan je Schweizertor (1552) i portal Salvatorove kapele. Tijekom XVII. i XVIII. st. barok je Beču dao novo obilježje. Podižu se raskošne palače (Starhenberg, Lobkowitz) i crkve (kapucinska 1612., crkva milosrdne braće 1614., karmelićanska 1623., isusovačka 1625., dominikanska 1630), a za Leopolda I. (1657–1705) proširuje se i preoblikuje Hofburg (Ludovico Ottavio Burnacini). S prestankom turske opasnosti (1683) Beč doživljava graditeljski procvat, izgrađuju se nova podgrađa izvan gradskih bedema, a u starom se dijelu podižu palače Caprara (1687), Questenberg-Kaunitz (1690), Liechtenstein (1694), Harrach (1702), palača Eugena Savojskoga (1705–23), Daun-Kinsky (1715), spomenik kugi na Grabenu te više građanskih kuća. Na prijelazu iz XVII. u XVIII. st. glavni su majstori bečkoga baroka J. B. Fischer von Erlach i Lucas von Hildebrandt. Fischer von Erlach gradi dvorac Schönbrunn (od 1695. do sredine XVIII. st.), Narodnu knjižnicu, palače Schönborn, Schwartzenberg, Trautson, palaču Eugena Savojskoga te crkvu Karla Boromejskoga. Hildebrandt gradi pijarističku crkvu, palaču Daun-Kinsky i dvorac Belvedere (za Eugena Savojskoga) s parkom, bazenima, terasama i arhitektonsko-skulptorskim ukrasima. U doba Marije Terezije (1740–80) bečki se barok svodi na jednostavnije i mirnije oblike, pa je u klasicističkom duhu N. Pacassi nastavio gradnju Schönbrunna i podigao dvorac Hetzendorf. F. von Hohenberg gradi glorijetu u schönbrunnskom parku, palaču Freis-Pallavicini u duhu klasicizma. U to doba oblikuju se veliki perivoji (Prater, schönbrunnski perivoj francuskog tipa). Nakon smrti Josipa II. (1790) središte grada dobiva tipičan, do danas prepoznatljiv izgled (stambeni objekti). Klasicizam ranoga XIX. st. u arhitekturi (P. Nobile, graditelj Burgtora 1821–24. i Tezejeva hrama, 1823. u Volksgartenu) odmjerenim linijama dominira pročeljima palača Pálfy, Razumovski, palače nadvojvode Karla, pročeljem Visoke tehničke škole i dr. U građanskoj okolini prevladava bidermajer, kojemu su glavni predstavnici F. G. Waldmüller i J. Danhauser. Druga polovica XIX. st. obilježena je povijesnim stilovima te zahvatima u mnoge starije autentične građevine. Od 1859. ruše se stari gradski bedemi, izgrađuje se Ring, uzduž kojega se podižu reprezentativne građevine: Opera (1869), Parlament (1883), Gradska vijećnica (1883), Burgtheater (1886), Kunsthistorisches i Naturhistorisches Museum, Votivkirche i dr. Glavni su graditelji G. Semper, T. Hansen, K. Hasenauer i F. Schmidt. S pojavom secesije (1897), koju u slikarstvu predvodi G. Klimt, te gradnjom njezina izložbenog paviljona (1898., J. M. Olbrich), umjetnička se klima znatno mijenja. Uz secesiju nastaje i pokret za modernizaciju umjetničkoga obrta (Wiener Werkstätte i arhitekt J. Hoffmann). U tom ozračju započinju i reformatorske ideje o funkcionalnosti arhitekture (O. Wagner, u Hrvatskoj V. Kovačić). Nakon I. svjetskog rata (arhitekti O. Strand, J. Frank) počinje razdoblje moderne arhitekture: podižu se novi komunalni objekti i socijalna stambena naselja. Beč posjeduje velike i vrijedne zbirke umjetnina: Kunsthistorisches Museum, galerije (Liechtenstein, Czernin, Harach, Belvedere), grafička zbirka Albertina, Muzej barokne umjetnosti, Moderna galerija, Državna riznica, Povijesni muzej grada Beča, etnografski, vojni, prirodoslovni, dijecezanski muzej i više drugih. Habsburgovci su zaslužni za bogat fond današnje Österreichische Nationalbibliothek (Austrijske nacionalne knjižnice) i fondove mnogobrojnih muzejskih i samostanskih knjižnica. Funkcija glavnoga grada pogodovala je razvoju knjižnica državne uprave i držvnih ustanovâ, a sveučilišna funkcija osnivanju visokoškolskih fakultetskih i stručnih knjižnica te razvoju bibliotekarstva. U bečkim knjižnicama smješteno je danas više od dvije trećine austrijskog knjižnog fonda.
Na području današnjega Beča nalazilo se prapovijesno keltsko naselje, zvano Vindobona, u pokrajini Noriku. Pošto je rimski car August osvojio Norik 15. pr. Kr., Vindobona je došla u granice Panonije i bila granična utvrda protiv nadiranja barbara i važno trgovačko mjesto na križanju dvaju glavnih trgovačkih putova u srednjoj Europi. Marko Aurelije podignuo je Vindobonu na stupanj municipija. Goti su ga razorili oko 400., a u vlasti Huna bio je 433; posljednji se put spominje 493. God. 881. spominje se već kao Venia. Madžari su zauzeli Beč 1030., a zatim je pripao Istočnoj marki (Ostmark, Ostarrichi), kojom su vladali Babenbergovci. U XII. st. Beč je bio civitas opasana bedemima. Pod Babenbergovcima grad je dobio gradske privilegije (1221). Zahvaljujući svojemu položaju na raskršću između Zapada i Istoka, razvijao se kao važno trgovačko središte. Između 1237. i 1239., te nakon 1247., uživa status carskoga grada. Nakon smrti posljednjega Babenbergovca (1246) Beč se kraće vrijeme (1251–76) nalazio pod vlašću češkog kralja Otakara II. Přemysla. Habsburgovci su gradom zavladali 1278. i otada je Beč njihovo sjedište (1282. prvi se put spominje bečki gradonačelnik) – sve do 1918. Grad je stradao u požarima 1326. i 1327., a stanovništvo od kuge 1349. i 1679. Rudolf IV. Habsburgovac osnovao je sveučilište (1365) i pokrenuo široke municipalne reforme, a 1496. Beč je postao biskupsko sjedište. U drugoj polovici XV. st. došao je nakratko u posjed Matijaša Korvina. Od XVI. st. postao je glavno političko i strateško središte za obranu Podunavlja od Osmanlija. God. 1529. izdržao je prvu opsadu sultana Sulejmana II. Kanunija, a 1683. od Osmanlija ga je spasila vojska poljskoga kralja Ivana III. Sobjeskoga. U XVIII. st. pretvorio se u središte velikog carstva. Tijekom Napoleonovih ratova Beč su zaposjeli Francuzi (1805–06. i 1809), a nakon Napoleonova pada u gradu je 1815. održan kongres europskih velikih sila (→ bečki kongres). U ožujku 1848. u Beču je buknuo ustanak. Car je pobjegao iz grada, a vlast je preuzela revolucionarna vlada. U listopadu 1848. carska je vojska ponovno zauzela grad. Tijekom vladavine Franje Josipa I. (1848–1916) Beč se pretvara u modernu metropolu: porušene su stare gradske zidine i izgrađene veličanstvene zgrade, a stanovništvo se brzo povećavalo (od 431 000 god. 1850. na 2 239 000 u god. 1916). Nakon propasti Austro-Ugarske (1918) Beč postaje glavni grad Republike Austrije. Od 1938. do 1945. bio je u sastavu Trećega Reicha. U tom razdoblju stradala je većina bečkih Židova. Nakon II. svjetskoga rata Beč se nalazio pod okupacijom četiriju savezničkih sila sve do 15. V. 1955., kada je Austrija opet dobila punu neovisnost. God. 1980. Beč je postao jedno od svjetskih sjedišta UN-a.
