Bajkalsko jezero, slatkovodno jezero u južnom dijelu istočnog Sibira, Rusija. Dugačko oko 636 km, prosječne širine 48 km, obuhvaća 31 500 km²; leži na visini od 454 m, u tektonskoj udolini okruženoj planinama (na zapadu Bajkalsko gorje, na istoku Jablonovsko gorje, na sjeveru Stanovojska visoravan) do 2800 m visine. Najveće slatkovodno jezero Azije i Europe i najdublje jezero na Zemlji (do 1642 m), kriptodepresija. Sadrži oko 23 000 km³ vode, a to je petina ukupne količine slatke vode na Zemlji. Temperatura vode u siječnju iznosi 0,1 °C, u kolovozu 9,0 °C na pučini, a uz obalu do +20 °C; u dubini 3,2 do 3,6 °C. Jezero je zaleđeno od siječnja do polovice svibnja. U nj utječe 336 većih i manjih rijeka; glavne su Selenga, Barguzin, Gornja Angara, a jedini je odvirak Angara. Raznolik životinjski svijet obuhvaća oko 1500 vrsta, od čega je oko 80% endemsko (»živi muzej tercijarne faune«). Po važnosti se osobito ističe jedna vrsta tuljana – Phoca sibirica, te 255 vrsta rakušaca (Amphipoda) i 80 vrsta plošnjaka. Limnološki institut (Listvjanka) i biološka postaja (Boljšie Koti). Na jezeru je 27 otoka s ukupnom površinom od 742 km²; najveći je Olhon (Ol’hon). Veći su zaljevi Barguzinski, Čivirkujski i Proval. Uz obalu jezera vadi se tinjac i mramor; tvornice celuloze i papira (Bajkalsk /Bajkal’sk/, Selenginsk) izvor su onečišćenja vode i od 1987. snažna prosvjeda lokalnoga stanovništva i međunarodnih udruga za zaštitu prirode. Turizam. Obalna naselja povezana su brodskim prugama; duž južne obale jezera vodi željeznička pruga. Luke: Bajkal, Listvjanka, Ust Barguzin, Nižneangarsk, Tanhoj, Turka. U području Bajkalskog jezera nalazi se nekoliko nacionalnih parkova i rezervata prirode; od 1996. na UNESCO‑ovu popisu svjetske prirodne baštine.
