Atos (novogrčki Άϑως, Áthōs [a'ϑos], također Ajon Oros, novogrčki Άγιον Όρος, Ágion Óros [a'jon o'ros]; Sveta Gora), autonomna monaška republika na najistočnijem od triju produžetaka poluotoka Halkidike, Grčka; obuhvaća 336 km² s 1811 st. (2011), isključivo muškaraca. Nazvana je po istoimenoj planini (2033 m). Sastoji se od dvadeset pravoslavnih manastira i dvanaest monaških zajednica skitova (grč. skḗtē). Upravno središte je Karies (Karyés; 233 st.). Monaški život počeo se razvijati već potkraj VII. st.; prvu su monašku zajednicu osnovali monasi koji su se sklonili na Atos pred progonima careva ikonoboraca. Iz IX. st. potječu podatci o prvim manastirima – zadužbinama. Među manastirima se ističu lavra sv. Atanasija ili Velika Lavra (iz 962–963), Vatoped (nakon 972) te Iviron ili Iveron (kraj X. st.). U XI. st. svoje su manastire dobili Bugari (Zograf) i Rusi (Sveti Pantelejmon ili Pantaleon iz 1765. na mjestu Paleomonastira iz XI. st.), a u XII. st. Srbi (Hilandar; 1198); ostali manastiri: Dionisijat (1370–74), Dohijar (druga polovica X. st.), Esfigmen (kraj X. st.), Filotej (kraj X. st.), Grigorijat (XIV. st.), Karakal (XI. st.), Konstamonit (XI. st.), Ksenofont (kraj X. st.), Ksiropotam, Kutlumuš (1169), Pantokrator (XIV. st.), Simon Petra ili Simonopetra (XIV. st.), Stavronikita (1542), Sveti Pavao (X–XI. st.). U prvo vrijeme monasi su bili samo Grci. U pokrštavanju slavenskih naroda koji su došli u dodir s Bizantom (osobito Bugara, Srba i Rusa) imao je Atos veliku ulogu. Manastiri i skitovi bogata su riznica povijesnih dokumenata od kojih najstariji potječu iz IX. st. Tu su i dragocjeni grčki i slavenski rukopisi (oko 9000). Mnogi od njih rađeni su i iluminirani na Atosu. U manastirima i njihovim crkvama sačuvao se i velik broj fresaka, ikona i drugih djela srednjovjekovne umjetnosti. Atos je od 1988. na UNESCO-ovu popisu kao kulturna (manastiri) i prirodna (gora) svjetska baština.
