struka(e): religija

Ana Perena (latinski Anna Pĕrenna [a'n:a pere'n:a], stariji oblik Pĕranna), u rimskoj mitologiji, božica godine. Njezina se svetkovina održavala u ožujku, na Martovske ide, 15. dana rimske nove godine. Pripadala je najstarijem italskom sloju rimskoga državnog kulta. Isprva se štovala u Laurentu kraj rijeke Numika (lat. Numicus), a zatim u posvećenome šumarku kraj Tibera, izvan gradskih zidina Rima, na prvome miljokazu Flaminijeve ceste (Via Flaminia). Njezino ime pripada tipu dvostrukih, oprečnih religijskih nadimaka čijim se zazivanjem priziva moć božanstva u cjelovitosti njegova djelovanja, da dobro počne, protekne i svrši godina.

Anu Perenu u rimskoj književnosti spominju Marcijal, Marko Terencije Varon i Silije Italik, a fragmentarno se sačuvao mim Decima Laberija Anna Peranna. O njoj najopširnije pripovijeda Ovidije u trećoj knjizi Kalendara (Fasti), gdje se opisuje kako su za svetkovine u božičinu gaju ljubavni parovi plesali uz erotske pjesme, blagovali i neumjereno pijančevali – koliko bi čaša vina ispili naiskap, toliko bi dodatnih godina života poživjeli. Ovidije tumači kako je Ana Perena istovjetna s Didoninom sestrom Anom koja je pobjegla pred numidskim kraljem Jarbom malteškomu kralju Batu (lat. Battus). Oluja ju je, međutim, bacila na obalu Laurenta gdje ju je zbrinuo Eneja. Budući da ju je ljubomorna Enejina žena Lavinija nakanila smaknuti, Anu je u snu Didonina prikaza potaknula na bijeg, a ona se, prenuvši se od straha, sunovratila s prozora u rijeku Numik te kao nimfa prebiva u vječnoj vodenoj struji (amnis perennis). Prema drugoj Ovidijevoj pripovijesti, »pitomoj starici« Ani Pereni pristupio je bog Mars s molbom da mu pomogne steći Minervinu ljubav. Ana se umjesto Minerve zavukla u Marsovu postelju, a kada su Marsa obuzeli stid i gnjev, ona mu se zajedno s Venerom stala rugati. To je mitsko obrazloženje podrijetla skarednih šala i pjesama u kultu. Nadalje spominje da je neki poistovjećuju s Lunom jer naznačuje protok godine. Najzad, pučkoga je podrijetla Ovidijevo tumačenje po kojem je Ana bila starica koja je svakoga jutra plebejcima, koji su se 494. pr. Kr. povukli na Mons Sacer, donosila svježe pečene gibanice, a oni su joj nakon povratka u Rim iz zahvalnosti podignuli »vječan spomenik« (signum perenne).

Citiranje:

Ana Perena. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013. – 2024. Pristupljeno 27.5.2024. <https://enciklopedija.hr/clanak/ana-perena>.