Amfion i Zet (grčki Ἀμφίων, Αmphíōn i Ζῆϑος, Zthos, latinski Amphion i Zethus), u grčkoj mitologiji, braća blizanci, Zeusovi sinovi. Beotska predaja naziva ih »tebanskim dioskurima«. Njihov je stric Lik primorao njihovu majku Antiopu da ih izloži podno planine Kiterona, gdje su ih pronašli pastiri, koji su ih odgojili. Kada su odrasli, osvetili su se stricu (i njegovoj ženi Dirki) te postali kraljevi u Tebi. Amfion je s Niobom imao sedam sinova i sedam kćeri. Kada su mu, zbog Niobine obijesne hvalisavosti, Apolon i Artemida poubijali djecu (osim sina Amfiona i kćeri Kloride), obeščastio je Letu i pokušao oskvrnuti Apolonov hram te skončao od tuge (ubio se ili ga je ubio Apolon). Zet je pak, u nekim verzijama, oženio Tebu, s kojom je imao jednog sina kojega je ona greškom ubila pa je i on skončao samoubojstvom. Nakon smrti obojice braće kralj Tebe postao je Laj.
Motiv izloženih blizanaca, božjih sinova, koji se osvećuju zlostavljačima svoje majke čest je u antičkim religijama (Romul i Rem; Pelija i Nelej). U klasičnom su razdoblju Amfion i Zet postali simboli djelatnog i misaonog života. Amfion se štovao kao izumitelj lire, lidijske harmonije i pjevanja uz pratnju kitare (kitarodije); glazbenom umijeću naučio ga je njegov ljubavnik Hermes, koji mu je darovao zlatnu liru. Zet je bio lovac i čuvar stada pa ga se povezivalo sa stočarstvom i lovstvom te prikazivalo s lovačkim psom. Homer im u Odiseji pripisuje izgradnju zidina Tebe, a Heziod pripovijeda kako se najveće kamenje sâmo slagalo na zvukove Amfionove lire. Čest su likovni motiv (reljef u Palazzo Spada u Rimu). Motiv su nekoliko glazbenih djela, npr. valcera Johanna Straussa starijega (1848), te baleta Arthura Honeggera prema libretu Paula Valéryja (1929).
