Alkuin (latinski Flaccus Albinus Alcuinus, anglosaski Ealhwine), anglosaski književnik i polihistor (York, oko 735 – Tours, 19. V. 804). Bio je u srodstvu sa sv. Willibrordom, prvim biskupom Utrechta, čije je djelovanje opisao u Životu svetog Willibrorda (Vita sancti Willibrordi). Polazio je stolnu školu u gradu Eoforwicu (danas York), na kojoj je od 750. predavao, napisavši udžbenike Pravopis (De orthographia), Gramatičko umijeće (Ars grammatica), Rasprava o retorici i krepostima (Disputatio de rhetorica et de virtutibus) i Zakoni mišljenja (De dialectica). Oko 767. postao je ravnatelj škole i preuzeo đakonsku službu. Na povratku s poslanstva u Rim u službi northumbrijskoga kralja Ælfwalda, 781. je u Parmi susreo Karla I. Velikog, na čiji je nagovor 782. preuzeo upravljanje dvorskom školom u Aachenu, koja je pod Alkuinovim vodstvom postala rasadište obrazovnih metoda i ideala anglosaskog humanizma te dala ključan poticaj karolinškoj renesansi. Od 796. bio je opat benediktinskoga samostana sv. Martina u Marmoutieru kraj Toursa, gdje je razvio bogatu pisarsku i iluminatorsku djelatnost; vjerojatno je potaknuo reformu latiničkoga rukopisnog pisma koja je rezultirala razvojem karolinške minuskule (→ karolina). Sačuvano je oko 170 Alkuinovih pjesama, među kojima se ističu Stihovi o kraljevskim ocima i svecima Crkve u Yorku (Versus de patribus regibus et sanctis Euboricensis ecclesiae), u kojima u 1657 heksametara pruža prikaz školskog života u Yorku i izlaže povjesnicu crkvene zajednice. U tužaljci Propast samostana u Lindisfarneu (De clade Lindisfarnensis monasterii) opisuje vikinški pokolj 793. na otočiću Holy Island. Pisao je i molitve, enigmatske epigrame, epitafe, pjesme-crteže, redovnička pravila u stihu, prigodnice pri posjetu svetačkim oltarima. Sačuvalo se 311 njegovih pisama, većinom duhovnog sadržaja, od kojih su 232 upućena Karlu Velikom. Samomu Alkuinu najvažniji spisi bile su njegove egzegeze dijelova Biblije – Knjige Postanka, pokorničkih psalama, Pjesme nad pjesmama, Propovjednika, Evanđelja po Ivanu i Otkrivenja te hagiografski spisi o sv. Martinu, Riquieru i Gastonu, a njegovu teološkom opusu pripadaju i moralnoteološki spis O krepostima i porocima (De virtutibus et vitiis) te dvije rasprave o Trojstvu i utjelovljenju. Pripisuju mu se Problemi za brušenje umova mladeži (Propositiones ad acuendos iuvenes), najstarija zbirka matematičkih problema na latinskome, s 56 matematičkih zagonetki (i 53 rješenja), a među kojima je osobito poznat problem prijenosa vuka, koze i kupusa preko rijeke.
