ablativ (lat. [casus] ablativus: [padež] oduzimanja), indoeuropski padež za razne okolnosti glagolne radnje, prije svega za ishodište kakva gibanja, odvajanja ili stanja odvojenosti; na primjer yavasād u rgvedskom yávasād yanti: s paše idu, Romā u latinskom Romā exīre: napustiti Rim, ili grěha u starocrkvenoslavenskom prostъ byti grěha (indoeuropski ablativ izjednačen je u baltoslavenskome s genitivom). U jezicima bez ablativna oblika izriču to isto genitivi ili izrazi s prijedlozima poput od, bez, iz, s i sl. Osobit, u rečenici donekle izdvojen sklop imenske ili zamjeničke riječi i participa u ablativu nazvan je u latinskoj gramatici ablativ apsolutni; taj znači ono što i zavisna, najčešće vremenska rečenica, npr. Romulo regnante: kad je kraljevao Romul. U sličnoj su se ulozi rabili grčki genitiv, sanskrtski lokativ te gotski i staroslavenski dativ apsolutni, npr. latinski sedente autem illo pro tribunali, starocrkvenoslavenski sědęštu že jemu na sǫdišti: a dok je on sjedio na sudačkoj stolici.
