Madžari

Madžari, ugrofinski narod naseljen u srednjem Podunavlju, uglavnom u Madžarskoj (9 413 045 pripadnika, 92,3% st., 2001). Izvan Madžarske Madžari žive u Rumunjskoj (1 431 807, 2002), Slovačkoj (520 528, 2001), Srbiji (293 299, 2002., od toga većina u Vojvodini), Ukrajini (156 566, 2001), Austriji (40 583, 2001), Hrvatskoj (10 315, 2021) i Sloveniji (6243, 2002). Madžara i njihovih potomaka ima i u zemljama zapadne Europe (oko 56 000 u Njemačkoj), Izraelu, Sjevernoj i Južnoj Americi (uglavnom u Argentini i Brazilu).

Pretpostavlja se da se pradomovina Madžara nalazila istočno od Urala. Madžarska su plemena, vjerojatno ne prije I. tisućljeća, s toga područja krenula prema porječju Kame, a zatim na područje crnomorskih i priazovskih stepa, odakle su se, prešavši Karpate, potkraj IX. st. naselila u srednje Podunavlje. U Podunavlju su Madžari dolazili u dodir s drugim etničkim skupinama i narodima koji su znatno utjecali na razvoj madžarske kulture (posebno su značajni slavenski, turski i germanski utjecaji). Zbog složene etničke povijesti te regionalnih geografskih razlika, etnografska je slika Madžarske vrlo raznolika. Tako se npr. razvilo više lokalnih subetničkih skupina koje su dugo čuvale svoje kulturne posebnosti (npr. Göcsejski Madžari u Zali, kod kojih je bio izrazit slavenski supstrat; Palócki Madžari u sjevernom planinskom dijelu Madžarske, potomci asimiliranih Kumana; Székelyski Madžari u Transilvaniji i dr.).

Povijest

Povijest  → madžarska, povijest

Jezik

Madžarski jezik je ugarskoga odvjetka ugrofinske grane uralskih jezika. Najbliži su mu genetski srodnici hantijski (ostjački) i mansijski (vogulski), dva mala jezika koja se govore u zapadnom Sibiru. Madžarskim jezikom govori nešto manje od 10 milijuna ljudi u Madžarskoj, gdje je on i službenim jezikom, te oko 3 milijuna ljudi u susjednim državama, a osobito u Rumunjskoj (Transilvanija), Slovačkoj i Srbiji (Vojvodina). U Hrvatskoj madžarskim kao materinskim govori 10-ak tisuća ljudi, uglavnom u Baranji i istočnoj Slavoniji. Pretpostavlja se da u SAD-u oko milijun doseljenika iz Madžarske i njihovih potomaka još govori madžarski.

Kao cjelovit tekst najstariji je spomenik madžarskog jezika »Posmrtni govor« (madžarski »Halotti beszéd«), kratak prijevod s latinskoga s kraja XII. st., iako su pojedinačne riječi i izrazi zabilježeni i u ranijem razdoblju u latinskim i grčkim tekstovima. Pravopis madžarskoga uglavnom se ustalio u XVI. st., kada su tiskane i prve knjige. Osobitosti su madžarskog pravopisa upotreba grafičkog akcenta za označivanje duljine (npr. grafem ó stoji za dugo [o:], a ő za dugo [ö:]), dok se u bilježenju suglasnika izbjegavaju dijakritički znakovi; tako s stoji za [š], a sz za [s], cz za [č], zs za [ž]. Do druge polovice XVIII. st. madžarski se u javnoj uporabi u Ugarskoj natjecao s latinskim i njemačkim jezikom. Pravi preporod u javnoj i književnoj uporabi madžarskoga nastao je oko 1780., a nakon Austro-ugarske nagodbe, u drugoj polovici XIX. st., madžarski se nametnuo kao službeni jezik u cijelom ugarskom dijelu Dvojne Monarhije (osim u Hrvatskoj, unatoč snažnomu madžarskom pritisku). Dijalekatne razlike u madžarskome nisu jako izražene, a znatnija je sociolekatska razlika između seoskih idioma i gradskih govora (prije svega govor Budimpešte).

Poput mnogih drugih uralskih jezika madžarski poznaje oprjeku između kratkih i dugih samoglasnika i suglasnika (koji se pišu udvojeno), te vokalsku harmoniju kojom se određuje boja samoglasnika u sufiksu ovisno o boji samoglasnika u korijenu riječi: tako množina od imenice asztal »stol« glasi asztal-ok, ali od imenice nyelv »jezik« glasi nyelv-ek. Naglasak je dinamički (jačinski) i stoji na prvom slogu u riječi. Morfološki je ustroj riječi aglutinativan: gramatički sufiksi lako su odvojivi i izražavaju samo jednu gramatičku kategoriju odjednom, npr. akuzativ množine nyelveket »jezike« razlaže se na elemente nyelv »jezik«, -ek- »množina« i -et »akuzativ«. Imenice imaju sedamnaest padeža (većina padeža izražava prostorne odnose), a izražavaju i broj (jedninu i množinu) te posvojnost, ali ne i gramatički rod. Glagoli imaju kategorije broja (jednina i množina), načina (indikativ i konjunktiv), vremena i lica, a postoji i osobita određena konjugacija u kojoj glagol stoji kada ima određen izravni objekt. Poredak sintaktičkih kategorija u rečenici određen je pragmatički: tema rečenice (informacija poznata govorniku i slušatelju) dolazi prije komentara (nove informacije).

U rječniku madžarskoga mnoštvo je starih posuđenica iz turkijskih i slavenskih jezikâ. Proces madžarizacije slavenskog stanovništva u današnjoj Madžarskoj trajao je stoljećima, pa su zbog toga slavenske posuđenice osobito brojne, i prožimaju sve sfere rječnika, usp. npr. barát »prijatelj«, asztal »stol«, gazda »seljak«, sve od panonskoslavenskih riječi koje su značile »brat«, »stol« i »gospodin«. U kulturnom sloju leksika u madžarskome ima priličan broj posuđenica iz latinskoga, njemačkoga i drugih europskih jezika, premda su zbog purističkih tendencija mnogi europeizmi zamijenjeni madžarskim riječima, odn. kalkovima (npr. riječ za »sveučilište« glasi egyetem, kalk prema lat. universitas). Pod utjecajem susjednih jezika madžarski je razvio i neka gramatička obilježja koja su inače rijetka u uralskim jezicima, npr. prefiksaciju kod glagola te određeni i neodređeni član.

Književnost

O usmenom pjesništvu Madžara (vrsti ritualne lirike, junačkog epskoga pjesništva) svjedoče tragovi u kronikama na latinskome jeziku iz XII–XIII. st. Pismenost se kod Madžara pojavila sa širenjem kršćanstva: prvi je u cijelosti sačuvan spomenik pismenosti na madžarskome jeziku »Posmrtni govor« (»Halotti beszéd«) s kraja XII. st. S kraja XIII. st. (oko 1300) sačuvana je prva pjesma na madžarskome jeziku »Bogorodičina jadikovka« (»Ómagyar Mária-siralom«), prepjev s latinskog o bolu Majke Božje nad tijelom mrtvoga sina. No nisu samo usmena djela nestala bez traga nego i gotovo sva rukopisna djela nastala u doba srednjovjekovlja. Sačuvani su samo tragovi dvorske viteške kulture, kao i tragovi početaka građanske kulture koja se razvijala od XIV. st. Od kraja XIV. st. više je dokumenata o vjerskoj pisanoj kulturi na madžarskome jeziku, što upućuje na širenje pismenosti na pučkome jeziku (legenda sv. Franje s kraja XIV. st. u prijepisu oko 1440., legenda sv. Margarite s kraja XIV. st. u prijepisu iz 1510). O općem širenju pismenosti u XV. st. svjedoči veći broj kodeksa na madžarskome jeziku. Kultura humanizma u doba Hunyadijevih pridonosi jačanju latinske pismenosti i cvjetanju dvorske renesansne kulture. U tome su značajnu ulogu imali humanisti podrijetlom Hrvati iz Slavonije i Dalmacije, školovani većinom na talijanskim sveučilištima: Ivan Vitez iz Sredne (1408–72), te njegov nećak, najznačajniji predstavnik madžarskoga humanizma, pjesnik Jan Panonac (Ianus Pannonius, Ivan Česmički; 1434–72), potom I. Duknović (oko 1440 – nakon 1509) i F. Vranjanin (Laurana; oko 1420/25–1479). Na dvoru kralja Matije Korvina bili su i značajni talijanski humanisti Marzio Galeotto (1427–90), M. Ficino (1433–99), A. Bonfini (1434–1503) i dr. Dalmatinski su humanisti i poslije imali značajnu ulogu u kulturi i javnome životu, npr. kardinal ostrogonski, povjesničar A. Vrančić (1504–73) i njegov nećak, polihistor F. Vrančić (1551–1617). Premda je kralj Matija svoju Corvinianu sastavio iz knjiga pisanih rukom, u njegovo je doba, a osobito od polovice XVI. st., počelo tiskanje knjiga u Ugarskoj. Tako je 1541. u Sárváru tiskana prva knjiga na madžarskome jeziku, prijevod »Novoga zavjeta« Jánosa Sylvestera. U XVI. st. u Madžarskoj je bilo objavljeno oko 850 izdanja u dvadeset tiskara, a 1590. bio je objavljen i prvi cjeloviti prijevod »Biblije« kalvina Gáspára Károlija (oko 1530–91). U doba reformacije i protureformacije značaju ulogu za razvoj javnoga govora i pisanja na madžarskome jeziku imao je sve veći broj polemičkih spisa. Na osnovi polemičkih spisa i propovijedi sastavio je P. Bornemisza (1535–84) svoju knjigu, djelomice već epskoga karaktera, »O đavoljim napastima« (»Ördögi kísírtetekrűl«, 1578), koja se, zajedno s djelima G. Heltaija (oko 1510–74), smatra početkom svjetovne proze. O srednjovjekovnome svjetovnom epskom pjesništvu svjedoče samo rijetki ulomci zapisani u latinskim kronikama i nekoliko primjera s kraja toga razdoblja iz XV. st., npr. »Bitka kod Šapca« (»Szabács viadala«). Procvatu te književne vrste u XVI. st. pridonijela je potreba za širenjem vijesti o događajima u borbi s Turcima, ali i biblijske teme epskoga pjesništva reformacije. Među mnogobrojnim lutajućim pjevačima istaknuo se S. Tinódi (1510. ili 1515–56) epskim pjesmama (»Cronica«, 1554), koje uglavnom pjevaju o bitkama s Turcima, ali i o biblijskim i povijesnim temama. Najznačajniji je pjesnik madžarske renesansne književnosti B. Balassi (1554–94), koji je imao mnogobrojne sljedbenike. Među njima je najznačajniji bio János Rimay (1569. ili 1573–1631), pjesnik manirizma, stoicistički mislilac, književni organizator i prvi pokretač rada na jedinstvenom madžarskom književnom jeziku. Sustavno proučavanje jezika i književnosti njegovali su i protestantski znanstvenici, najviše u Erdelju. Tako je Albert Szenczi Molnár (1574–1634) sastavio prvi madžarsko-latinski rječnik, madžarsku gramatiku te objavio suvremeni prepjev biblijskih psalama. J. Apáczai Csere (1625–59), Descartesov učenik, objavio je enciklopediju (»Magyar encyclopaedia«, 1653) i logiku (»Magyar logikácska«, 1654) na madžarskome jeziku. Književnost protureformacije u djelima isusovca P. Pázmánya (1570–1637), osnivača sveučilišta u Nagyszombatu (1635), prilagodila se i pučkomu jeziku i najvišim potrebama retorike baroka. Najistaknutiji pjesnik književnoga baroka na madžarskome jeziku bio je N. Zrinski (1620–64), hrvatski ban, istaknuti vojskovođa i političar, sljedbenik književne tradicije B. Balassija i J. Rimaya, poznavatelj suvremenoga talijanskoga pjesništva i autor prvoga madžarskog junačkoga epa »Adrijanskoga mora sirena« (»Adriai tengernek Syrenaia«, 1651). Dvorsko pjesništvo I. Gyöngyösija (1629–1704) s epovima o suvremenim povijesnim temama privuklo je ritmikom, slikovitošću i simbolikom širi krug čitatelja i sve do polovice XIX. st. doživjelo mnogobrojna izdanja. U dvorskom pjesništvu baroka pojavljuju se i prve pjesnikinje, od kojih je najznačajnija Sidónia Kata Petrőczy (1662–1708). Potkraj XVIII. st. ženska književnost postala je prihvatljiva i vrijedna objavljivanja, a na osnovama dvorskoga pjesništva nastali su i ženski književni krugovi koji su utjecali na daljnje književne tijekove, pogotovo u XIX. st. Od velikoga je značenja za razvoj madžarske proze tzv. erdeljska književnost (ili erdeljski memoari) iz XVII. i XVIII. st., koju su, pišući svoje životopise stvarali značajni protagonisti madžarske povijesti: J. Kemény (1607–62) pisao je o svom životu u tatarskom zarobljeništvu, Miklós Kis Misztótfalusi (1650–1702) o sukobu s reformatorskom crkvom, Miklós Bethlen (1642–1716) o habsburškoj tamnici, Kata Bethlen (1700–59) dala je sliku Erdelja u XVIII. st., Ferenc Rákóczi (1676–1735) pisao je (na francuskom i latinskom jeziku) o svojem progonstvu, a K. Mikes (1690–1761) ostavio je pisma svojoj fiktivnoj nećakinji, najznačajnije djelo madžarske proze iz razdoblja rokokoa. Premda je bujalo prigodno pjesništvo kasnoga baroka i rokokoa, pjesme F. Faludija (1704–79) imaju osobniji značaj: kao dobar poznavatelj suvremene talijanske i francuske poezije pjesnik je unatoč isusovačkomu odgoju i crkvenome pozivu, ostvario madžarsku Arkadiju, u kojoj pastiri pokazuju madžarske osobitosti, a zgode su iz madžarskoga narodnog života. Druga je polovica XVIII. st. razdoblje velikih promjena: madžarski jezik postao je dominantan u književnosti i u cjelokupnoj kulturi, izgrađivale su se institucije, pokretali listovi na madžarskome jeziku (»Magyar Hírmondó«, 1780), književni i znanstveni časopisi (»Magyar Museum«, 1788., »Tudományos Gyűjtemény«, 1817), a 1825. osnovana je znanstvena akademija. Književnost je postala nositeljica nacionalne misli, u pjesništvu su se pojavili epovi, ode i himne s velikim nacionalnim temama. Kako se to odvijalo u klasicizmu, obnavljale su se podjednako stare pjesničke forme kao i preuzimale nove zapadnoeuropske (npr. sonet) i sl. U sentimentalizmu se pojavila tematika individualnoga, kako osobnih osjećaja tako i filozofskih misli. Te promjene dale su okvire madžarske književnosti sve do početka XX. st. Glavni inicijator i organizator književne i jezične obnove bio je F. Kazinczy (1759–1831). Prosvjetiteljstvo se u madžarskoj književnosti javilo s djelima Gy. Bessenyeija (1747–1811), gardijskoga časnika kraljice Marije Terezije, koji je s madžarskim gardistima u Beču osnovao književni krug, pisao drame, brošure i filozofske rasprave po uzoru na francuske prosvjetitelje. Od znatnoga su književnoga utjecaja bili József Gvadány (1725–1801) i András Dugonics (1740–1818), a na njihova su se djela, zbog jezičnih i estetskih vrijednosti pozivali i pjesnici revolucionarnih zamisli (npr. S. Petőfi). Kazinczyjev poticaj za obnovom donijet će plodove u djelima M. Csokonaija Vitéza (1773–1805), pjesnika velikih filozofskih i osobnih tema, D. Berzsenyija (1776–1836), najznačajnijega pjesnika madžarskoga klasicizma, F. Kölcseyja (1790–1838), autora madžarske himne, M. Fazekasa (1766–1828), pisca pučkog epa »Matijaš guščar«, braće Kisfaludy, Sándora (1772–1844), najutjecajnijega lirika prije Petőfija, i Károlya (1788–1830), utemeljitelja romantične nacionalne drame. U tom razdoblju djelovali su i J. Katona (1791–1830), pisac romantične nacionalne drame »Ban Bánk«, te M. Vörösmarty (1800–55), pjesnik romantike, pisac epova i drama, liričar u čijim se djelima susreću teme madžarske moderne, prvi madžarski pjesnik koji je već za života postao nacionalnim klasikom. S. Petőfi (1823–49), tragičan lik i simbol madžarske revolucije 1848–49., svoje je pjesništvo stvorio na osnovama nacionalne romantike, po uzoru na narodnu poeziju, a njegove su se pjesme pjevale i kao narodne pjesme. Podudarnost njegova života i djela postala je od polovice XIX. st. u Madžarskoj osnovom za stvaranje kulta romantičarskoga pjesnika. Petőfi i njegov prijatelj J. Arany (1817–82), uzor učena pjesnika u madžarskoj književnosti i autor epske trilogije o pučkome heroju Toldiju, doveli su madžarsku poeziju do takva vrhunca da je do kraja stoljeća uglavnom djelovao niz njihovih epigona. Iznimke su J. Vajda (1827–97), rani modernist Gy. Reviczky (1855–89), zatim J. Komjáthy (1858–95), osamljeni mistik, koji povezuju velikane XIX. st. s početcima moderne, s Adyjem i pjesništvom časopisa »Nyugat«. – U XIX. st. nastao je madžarski roman. Prvi od značajnijih romanopisaca bio je M. Jósika (1794–1865), pisac povijesnih romana koji su utjecali na stvaranje izobraženijeg čitateljstva. Veliki su predstavnici romana političar i teoretičar J. Eötvös (1813–71), zatim Zs. Kemény (1814–75) te M. Jókai (1825–1904), još uvijek najčitaniji madžarski romanopisac, koji je opsežnim opusom promijenio shvaćanje o književnosti i uveo pojam profesionalnoga pisca. Osamljeni velikan I. Madách (1823–64) ostavio je za sobom samo jedno djelo, »Čovjekovu tragediju« (1860), koja je postala jednim od najpoznatijih i najizvođenijih djela madžarske književnosti. U sjeni Jókaijevih postromantičnih romana, težeći k realizmu, stvarali su: K. Mikszáth (1847–1910), koji je pisao o krizi i nestajanju srednjeg i sitnoga plemstva, što je stoljećima obilježavalo madžarski način života, i stvorio tragikomičnu sliku svijeta na izmaku; S. Bródy (1863–1924), novelist i dramatičar, rani predstavnik naturalizma; G. Gárdonyi (1863–1922), pisac povijesnih romana i realističkoga prikaza sela. Nakon velikih drama J. Katone i I. Madácha te vladavine pseudofolklorne narodne kazališne igre, na početku novoga stoljeća pojavili su se značajni dramatičari F. Herczeg (1863–1954), Lajos Bíró (1880–1948), Melchior Lengyel (1880–1974) te F. Molnár (1878–1952), koji se, osim svjetskoga uspjeha u kazalištu, proslavio i omladinskim romanom »Djeca iz Palove ulice« (hrvatski prijevod: »Junaci Pavlove ulice«, 1907). Velike promjene koje je donijela moderna najizrazitije su bile prvo u pjesništvu, s »novim vodama« E. Adyja (1877–1919), zatim u književnome životu općenito s osnutkom časopisa »Nyugat« (»Zapad«, 1907) u Budimpešti. Časopis je omogućio afirmaciju novoga, talentiranog naraštaja, kojemu su najznačajniji predstavnici pjesnik, romanopisac, esejist i vrstan prevoditelj Danteove »Božanstvene komedije« M. Babits (1883–1941), pjesnik Á. Tóth (1886–1928), pjesnik, novelist i romanopisac D. Kosztolányi (1885–1936), pjesnik Gy. Juhász (1883–1937), teoretičar filma i autor Bartókovih libreta B. Balázs (1884–1949), novelist Géza Csáth (1888–1918), prozaistica M. Kaffka (1880–1918), pjesnik i prozaist F. Karinthy (1887–1938), zatim najznačajniji romanopisac toga doba Zs. Móricz (1879–1942), avangardist M. Füst (1888–1967), pjesnik i dramatičar Ernő Szép (1884–1953) te romanopisac Józsi Jenő Tersánszky (1888–1969). 1920-ih javio se drugi naraštaj »Nyugata«: pjesnik i prevoditelj L. Szabó (1900–57), pjesnik i romanopisac Gy. Illyés (1902–83) te A. József (1905–37), pjesnik tragična života, koji je izrazito utjecao na madžarsku poslijeratnu liriku. U sljedećem desetljeću u časopisu je počeo objavljivati treći naraštaj: S. Weöres (1913–89), osamljeni vrhunac madžarskoga pjesništva sa svojim univerzalnim misticizmom, u neprestanom traganju za novim, ali i s dubokim zanimanjem za tradiciju, potom pjesnik, prevoditelj izrazita talenta i tragična žrtva fašizma M. Radnóti (1909–44), zatim romanopisac madžarskoga građanstva, esejist i pjesnik S. Márai (1900–89) te romanopisac i prevoditelj Joyceova »Uliksa« Miklós Szentkuthy (1908–88). U prvoj polovici XX. st. djelovali su i pisci koji nisu bili strogo vezani za »Nyugat«, npr. modernisti, braća Cholnoky, Viktor (1868–1912) i László (1879–1929), L. Kassák (1887–1967), Gy. Krúdy (1878–1933) te Szabó Dezső (1879–1945), pisac najsnažnijega romana književnosti narodnoga pokreta »Odneseno selo« (»Elsodort falu«, 1919). Iz pokreta »Nyugata« izdvojio se i L. Németh (1901–75), esejist i romanopisac, teoretičar pokreta narodnih pisaca i autor povijesnih drama. Pored i protiv »Nyugata«, nadahnuti novim valovima, osnivaju se časopisi, kulturni tjednici, pokreću se izdavačke kuće, nastaju kazališta, vode se rasprave o modernizmu, ljevičarskim i avangardnim teorijama, o vrijednostima urbane sredine i narodne baštine, o značaju i zadatcima književnosti i sl. Iz toga se izdvojio pokret narodnih pisaca sa sociografijom sela: Péter Veres (1891–1970), József Darvas (1912–73), Zoltán Szabó (1912–84), Géza Féja (1900–70). Pokret se bavio poteškoćama ljudi koji su, slabljenjem uloge sela i nestajanjem dotadašnjega načina života u Madžarskoj, ostali izvan sve dominantnije moderne urbane sredine. Iz avangardnih i ljevičarskih pokreta izrasla je proza T. Déryja (1894–1977), koji je ubrzo prerastao te okvire i stvorio romane univerzalnih vrijednosti. Na organizaciju književnoga života između dvaju svjetskih ratova utjecao je rascjep složenog Ugarskoga Kraljevstva 1918: madžarske nacionalne manjine u susjednim državama morale su organizirati djelomice samostalan književni život. To se najlakše ostvarilo u najbrojnijoj madžarskoj nacionalnoj manjini, u Rumunjskoj, jer je erdeljska kulturna samostalnost već imala tradiciju i institucije pa su ondje djelovali stvaraoci značajni za cjelokupnu madžarsku kulturu: pjesnici Lajos Áprily (1886–1966) i Jenő Dsida (1907–38) te novelist i romanopisac Á. Tamási (1897–1966). – Drugi svjetski rat prekinuo je kontinuitet madžarske književnosti, ne samo zbog ratnih događaja i osobnih tragedija samih pisaca, nego i zbog posljedica, koje su se javile nakon 1948., kada je komunističke režim uveo potpuni državni nadzor nad književnim životom. Tako se ugasio časopis »Újhold« (1946–48), oko kojega su se okupljali pisci koji su tragali za humanističkim idejama, a ne političkim ideologijama: pjesnikinja i esejistica Á. Nemes Nagy (1924–91) te J. Pilinszky (1921–81), čije se pjesništvo temelji na tragičnim doživljajima stoljeća i vrijednostima kršćanstva, potom Iván Mándy (1918–95), M. Mészöly (1921–2001) i dr., čije je stvaralaštvo u punom svjetlu došlo do izražaja tek nakon ublažavanja diktature, od 1960-ih. Mnogi pisci otišli su u izbjeglištvo, npr. S. Márai, ili su pisali bez nade da budu objavljeni, kao L. Kassák i M. Füst, živjeli od prevođenja ili pisali dječju književnost (G. Ottlik, M. Mészöly, S. Weöres), ili su pak živjeli i pisali potpuno izvan književnih okvira, kao filozof i esejist B. Hamvas (1897–1968), ili su prestali pisati i služili zatvorsku kaznu (T. Déry). Od onih koji su se javili u tome razdoblju i odcijepili od teorije socijalističkoga realizma, najistaknutiji su pjesnici F. Juhász (1928–2015), L. Nagy (1925–78), S. Csoóri (1930–2016). Osamljeno stoji na kraju toga razdoblja roman »Škola na granici« (1959) G. Ottlika (1912–90), djelo što je desetak godina čekalo da bude objavljeno i koje je svojim novim shvaćanjem pripovijedanja poslužilo kao uzor prozaicima s kraja 1970-ih. Revolucija 1956. imala je višestruki značaj i u književnosti. Među njezinim pokretačima važnu ulogu imali su i pisci, mnogi su od njih nakon pada revolucije otišli na Zapad ili dobili zatvorske kazne, drugi su ostali bez posla ili bez mogućnosti objavljivanja. Godina 1956. više je desetljeća poslužila i kao osnovna tema, o kojoj se nije smjelo pisati, ali se ipak pisalo, što je utjecalo na pjesničko izražavanje i pripovijedanje. Od 1960-ih književnost se sve više oslobađala izravnog utjecaja politike pa se objavljuju djela I. Mándyja i M. Mészölya. Krajem 1960-ih S. Kányádi (1929–2018), O. Orbán (1936–2002), Aladár Lászlóffy (1937–2009), D. Tandori (1938–2019), Domokos Szilágyi (1938–76), István Domonkos (r. 1940), Ottó Tolnai (r. 1940), I. Oravecz (r. 1942), Gy. Petri (1943–2000) nagovješćuju novo shvaćanje poezije; roman Gy. Konráda (r. 1933) »Posjetitelj« (1969) proširio je granice slobodnoga govora, a od kraja 1970-ih prozaici Ádám Bodor (r. 1936), István Szilágyi (r. 1938), P. Lengyel (r. 1939), Nándor Gion (1941–2002), P. Nádas (r. 1942), Péter Hajnóczy (1942–81), Lajos Grendel (r. 1948), Ferenc Temesi (r. 1949), P. Esterházy (1950–2016), László Krasznahorkai (r. 1954), László Márton (r. 1959) i László Darvasi (r. 1962) obnavljaju i način pripovijedanja. Izvan glavnih tijekova, dosljedno tragajući za mogućnostima izražavanja svoje glavne teme, doživljaja holokausta i mogućnosti očuvanja autonomije pojedinca, s prepoznatljivim jezičnim pojedinostima stvarao je I. Kertész (1929–2016), dobitnik Nobelove nagrade za književnost 2002. S pojavom aktualnih problema u temama Istvana Sarkadija (1921–61) i groteske u načinu izražavanja u djelima I. Örkénya (1912–79) mijenjaju se i kazališna djela, a to se odrazilo velikim promjenama u djelima pisaca iz 1980-ih kao što su npr. György Spiró (r. 1946) i Géza Bereményi (r. 1946). Jednako su vrijedna kazališna ostvarenja i prozna djela A. Sütőa (1927–2006). U novijem pjesništvu od neospornoga su značaja ostvarenja Endrea Kukorellyja (r. 1951), Lajosa Parti Nagya (r. 1953), Géze Szőcsa (r. 1953), Tibora Zalána (r. 1954), Andrása Ferenca Kovácsa (r. 1959) i dr. Najnovije demokratske promjene donijele su potpunu autonomiju književnosti, što je omogućilo procvat najraznovrsnijih shvaćanja književnosti, od najtradicionalnijega do postmodernističkih tendencija, i utjecalo na madžarsku književnost izvan granica Madžarske.

Kazalište

Početci scenskih prikazivanja na ugarskom tlu odvijali su se u kršćanskom duhu. Prvi pisani tragovi iz 1439. govore o njemačkim izvedbama pasionskih igara u Požunu (Bratislavi). Širenjem reformacije, osobito kalvinizma nakon 1560., u školama su se izvodile đačke predstave s vjerskim i političkim porukama. Katoličkom protureformacijom te dolaskom isusovaca u XVII. st., gimnazije i konvikti postali su mjestima izvedbi isusovačke drame na njemačkom i latinskom jeziku, a prepoznatljiv je bio i utjecaj talijanskog baroka (P. Metastasio). Sačuvana je listina iz 1696. kojom je dramatičar György Felvinczi dobio dopuštenje hrvatsko-ugarskoga kralja Leopolda I. za osnutak glumačke družine u Erdelju (Transilvaniji). Plemićke obitelji Esterházy, Károlyi i Erdődy ugošćivale su tijekom XVIII. st. njemačke i talijanske putujuće kazališne trupe, a prva kazališna zgrada Várszínház, koju su zakupljivale njemačke i madžarske kazališne družine, bila je otvorena 1787. u Budimu, u preuređenoj karmelićanskoj crkvi. Prvu madžarsku kazališnu družinu (Magyar Nemzeti Játékszíni Társaság) koja je nastupila u toj zgradi osnovao je 1790. glumac László Kelemen. Od tada su po svim većim ugarskim gradovima nicale madžarske kazališne trupe, koje su, iako materijalno skromnije, potiskivale njemačke. I. Széchenyi, osnivač madžarske Akademije znanosti, objavio je brošuru »O madžarskoj pozornici« (»Magyar játékszínrül«, 1832), a u prilog osnutku stalnoga madžarskoga kazališta. Prva stalna kazališna zgrada, u vlasništvu dioničara, bila je otvorena 1837. u Pešti (Pesti Magyar Színház), a ansambl sastavljen od članova kazališne trupe iz Košica (Kasse) izveo je predigru »Arpadovo buđenje« (»Árpád ébredése«) M. Vörösmartyja. Prvim intendantom stalnoga kazališta postao je J. Bajza, kazališni praktičar, kritičar i pisac eseja »Dramaturška i logička pouka madžarskim kazališnim kritičarima« (»Dramaturgiai és logikai leckék, magyar színbírálok számmáro«, 1836), opširnoga programa madžarskoga scenskog romantizma. God. 1840. državna uprava preuzela je vlasništvo nad ustanovom koja od tada nosi naziv Nemzeti Színház. Mijenjao se i repertoar, pa su se sve manje izvodila »plačljivo-pjevna« djela u maniri putujućih kazališnih družina, a sve više drame francuskih autora, W. Shakespearea i madžarskih romantičara. Izvođena je i opera pod vodstvom skladatelja i dirigenta F. Erkela, poslije prvoga umjetničkog ravnatelja prve operne kuće u Budimpešti (Magyar Király Operaház, 1884). U ostalim madžarskim gradovima (Miskolc, 1823; Debrecen, 1868; Szombathely, 1880; Segedin, 1883; Pečuh, 1895) i Budimpešti nastavila su se otvarati nova kazališta: Budai Népszínház (1861–70) i Népszínház (1875–1908) na repertoaru su najčešće imali operete i pučke igrokaze; Vígszínház (1896) je prikazivao francuske vodvilje, komedije, poslije i drame uglavnom madžarskih autora; Magyar Színház (1897–1948) davao je engleske i francuske komade, bečke operete, klasične drame od W. Shakespearea preko madžarskih autora do H. Ibsena i G. B. Shawa; Király Színház (1903–36) prikazivao je operete poglavito madžarskih skladatelja. Prvu kazališnu periodičnu publikaciju na madžarskom jeziku »Nacionalno glumišno izvješće« (»Nemzeti Játékszíni Tudósitás«, 1830–31) pokrenuo je i u Košicama izdao 16 brojeva Tivadar Csáky. Stvaranju povijesti madžarskoga kazališta pridonijela su značajna imena poput glumice, pjevačice i prevoditeljice dramskih tekstova Róze Déryné Széppataki (1793–1872), glumca, redatelja i kazališnog pedagoga G. Egressyja (1808–66), glumice i pjevačice Lujze Blahe (1850–1926), najveće tragetkinje Mari Jászai (1850–1926), koja je odigrala i ulogu Jele u Vojnovićevu »Ekvinociju« (Nemzeti Színház, 1908), redatelja, dramskoga i kazališnog pisca Sándora Hevesija (1873–1939) te glumaca i redatelja Zoltána Latinovitsa (1931–76) i T. Majora (1910–86).

Filozofija

Prvi početci madžarske filozofije sežu sve do kasne skolastike, koju je iz Njemačke u Madžarskoj širio Petrus Nigri, no značajan je bio i utjecaj J. Komenskoga za njegova boravka u sjevernoj Madžarskoj. Pod utjecajem Descartesove filozofije, u XVII. st. J. Apáczai Csere (1625–59) razvio je antiskolastičku logiku koja je veće značenje dobila tek s navezivanjem na njemački idealizam, posebice u estetičkim djelima J. Erdélyija (1814–68). Početkom XIX. st. Cyrill Horváth (1804–84) svojim je »konkretizmom« htio međusobno pomiriti sve filozofijske sustave. Potkraj XIX. i početkom XX. st. svakako je najznačajniji Karoly Böhm (1846–1911) sa svojom filozofijskom antropologijom, ali se snažno razvila i filozofija prava (Felix Somló, 1871–1920., i Tivadar Surány-Unger, 1898–1973), filozofija pozitivizma koja se oblikovala u tzv. »Galileijevu krugu« filozofâ (Oskar Jászi, 1875–1957), filozofija života (M. Palágyi, 1859–1924), te ontologija i logika (Ákos Pauler, 1876–1933), filozofija kulture (Gyula Kornis, 1885–1958) i neoskolastika (Sándor Horváth, 1886–1956). Nakon II. svjetskog rata službeno se razvijala samo marksistička filozofija, a ona je u G. Lukácsu (1885–1971) dobila svojeg najznačajnijega predstavnika koji se suprotstavio dogmatskomu dijalektičkom materijalizmu. U marksističkom okrilju posebno su se razvijale filozofija psihologije (László Mátrai, 1909–73) i filozofija povijesti (Ferenc Tőkei, 1930–2000). Nakon pada komunizma ponovno su vrlo jaki utjecaji fenomenologije, filozofije egzistencije i analitičke filozofije.

Likovne umjetnosti

Madžari su naselili područja na kojima su uz prapovijesne kulturne slojeve te slojeve Ilira, Skita i Kelta (gradine, tumuli, bogati grobni nalazi) posebna traga ostavili Rimljani (ceste, utvrđene postaje, gradovi – Aquincum, amfiteatri, palestre, akvedukti, mitreji i sl.). Iz doba rane romanike potječu ostatci katedrale u Pečuhu, benediktinske crkve u Jáku i Lébényu te utvrđeni gradovi. Najveći dio građevina bio je uništen za provale Tatara. Nakon njihova povlačenja gradilo se u gotičkom stilu, koji se održao do XV. st.; glavni spomenici: Marijina (krunidbena) i dominikanska crkva u Budimpešti, kraljevski dvor u Visegrádu i franjevačka crkva u Sopronu. U drugoj polovici XV. st. pojavio se renesansni stil vezan za dvor Matije Korvina (kraljevska rezidencija, sveučilište i knjižnica – glasovita Bibliotheca Corviniana u Budimu). U Budimu i Visegrádu obnavljali su se dvorci u renesansnim oblicima, te gradili novi crkveni objekti uz sudjelovanje talijanskih majstorâ (kapelica uz katedralu u Ostrogonu). Pošto su zauzeli veći dio zemlje, Osmanlije su podizali islamske bogomolje i druge građevine. Nakon oslobođenja zemlje u XVII. st. razvijalo se, pod talijanskim i austrijskim utjecajima, barokno graditeljstvo, koje je dosegnulo vrhunac u XVIII. st., kada su bile obnovljene ili podignute mnogobrojne crkve, dvorci, palače i kuće u gradovima (sveučilišna crkva i palača Péterffy u Budimpešti; župne crkve u Tati i Pápi; samostanske crkve u Győru i Egeru; dvorci u Edelényu i Gödölőu). Od početka XIX. st. gradili su se u Budimpešti reprezentativni javni objekti, isprva u klasicističkom stilu: Narodni muzej, 1837–47 (Mihály Pollack, 1773–1855), Gradska vijećnica, 1842–43 (József Hild, 1789–1867), potom u historicističkom stilu: Opera, 1875–84 (Miklós Ybl, 1814–91), Parlament, 1884–1902 (Imre Steindl, 1839–1902). Arhitekt Frigyes Feszl (1821–84) spojio je oblike povijesnih stilova s madžarskim folklornim motivima, a Aladár Árkay (1868–1932) nastojao je stvoriti madžarski nacionalni stil. Nakon I. svjetskog rata secesiju je zastupao Ödön Lechner (1845–1914), a funkcionalizam Dénes Györgyi (1886–1961) i Bertalan Árkay (1901–71). Nakon II. svjetskog rata prevladavala je arhitektura socijalističkog realizma (novi grad Sztálinváros, danas Dunaújváros, projekt Tibora Weinera i suradnika, 1954–55). U suvremenoj madžarskoj arhitekturi prevladava primjena visoke tehnologije s elementima funkcionalizma i postmodernog izraza (Csaba Virágh, 1933–2015; Jószef Finta, r. 1935; Imre Makovecz, 1935–2011).

Za ranu romaniku značajan je portal crkve u Jáku (po uzoru na nj nastao je portal stare katedrale u Zagrebu). U doba gotike domaće klesarske radionice oblikovale su, pod utjecajem njemačke umjetnosti, kipove i dekoraciju na pročeljima i u unutrašnjosti crkava (oltari, nadgrobne ploče), a pojavila se i slobodna plastika (»Sveti Juraj ubija zmaja«, 1373., danas u Pragu, rad braće Mártona i Györgya Kolozsvárija). U doba renesanse na Korvinovu su dvoru djelovali strani majstori, među kojima i hrvatski kipar I. Duknović (reljefni portreti Matije Korvina i njegove žene Beatrice). Zrela renesansa u XVI. st. poznavala je i veći broj domaćih kipara koji su radili u Pečuhu i Ostrogonu (ukras kapele Bakócz u katedrali). Barokno kiparstvo došlo je do izražaja u dekoraciji crkava (Sv. Ignacije u Győru, isusovačka crkva u Egeru, benediktinska crkva u Sopronu), palača (Palača invalida u Budimpešti) i dvoraca (Ráckeve). U XVIII. st. ističu se u ostvarajima stranih majstora osobito radovi austrijskoga kipara G. R. Donnera. Klasicizam je zastupao I. Ferenczy (1792–1856), koji se obrazovao u Thorvaldsenovoj radionici u Rimu. Romantičnomu smjeru pripadaju Miklós Vay (1828–86), András Schossel (1824–76) i Miklós Izsó (1831–75). Na prijelazu iz XIX. u XX. st. kiparstvo je bilo u znaku akademizma. Glavni su predstavnici: Alajos Stróbl (1856–1926), György Zala (1858–1937), János Fadrusz (1858–1903). Početkom XX. st. novije umjetničke smjerove zastupali su Jószef Róna (1861–1939) i Márk Vedres (1875–1961). U razdoblju između dvaju svjetskih ratova došle su do izražaja moderne likovne koncepcije prožete duhom madžarske tradicije. Njihovi su predstavnici Béni Ferenczy (1890–1967), Pál Pátzay (1896–1979) i Sándor Mikus (1903–82). Najistaknutiji sljedbenik suvremenih koncepcija bio je Z. Kemény (1907–65), koji je djelovao u Švicarskoj. Nakon razdoblja socijalističkog realizma madžarski su se kipari priključili suvremenim strujanjima, a ističu se: Ildikó Várnagy (r. 1944), El Kazovszkij (r. 1948), Attila Mata (r. 1953), János Sugár (r. 1958).

Najstariji su slikarski ostvaraji zidne slike bizantskih obilježjâ s kraja XII. st. i ostatci romaničkoga slikarstva iz XII. i XIII. st. u crkvi u Feldebrőu. Za vladavine Anžuvinaca u XIV. st. prevladavali su talijanski i njemački utjecaji (zidne slike, višekrilni oltari, iluminacije). Korvinova renesansa obilježena je plodnom djelatnošću na području iluminiranja knjiga u budimskom skriptoriju; ondje su među mnogobrojnim talijanskima djelovali i hrvatski umjetnici (F. Petančić i J. Klović). U razdoblju baroka razvijalo se bogato zidno slikarstvo u crkvama i palačama, pretežito radovi austrijskih slikara. Umjetnost portreta zastupao je u XVIII. st. Ádám Mányoki (1673–1757). Slikarstvo XIX. st. vezano je uz bečku Akademiju (József Borsos, 1821–83) i talijanske romantičare (Károly Markó, 1791–1860). Povijesnu tematiku zastupali su Viktor Madarász (1830–1917) i mnogobrojni sljedbenici münchenske Pilotyjeve škole. U drugoj polovici XIX. st. isticao se M. Munkácsy (1844–1900) velikim kompozicijama s biblijskom i povijesnom tematikom. Prvi sljedbenik impresionizma bio je Géza Mészöly (1844–87). Slikarsku školu u Nagybányi (danas Baia Mare u Rumunjskoj) osnovao je S. Hollósy (1857–1918), iz koje su proizišli K. Ferenczy (1862–1917) i B. Iványi-Grünwald (1867–1940; glavni predstavnik madžarske moderne), a u Szolnoku A. Fényes (1867–1945), koji je obrađivao socijalnu problematiku sela. Naraštaju otvorenomu novim likovnim strujama pripadaju vizionar i fantast T. Csontváry (1853–1919), postimpresionist J. Rippl-Rónai (1861–1927), slikari krajolikâ i prizorâ iz seljačkog života József Koszta (1861–1949) i János Tornyai (1869–1936). Između dvaju ratova socijalne težnje zastupali su Gy. Derkovits (1894–1934) i István Dési-Huber (1895–1944), nadrealizam Lajos Vajda (1908–41). Nakon razdoblja socijalističkog realizma, ponovno su se javila nastojanja za uklapanjem u recentne likovne tokove (Endre Bálint, 1914–86; Ilona Keserű, r. 1933; Imre Bak, r. 1939). Mnogi madžarski likovni umjetnici afirmirali su se u zapadnoeuropskim umjetničkim središtima, a najistaknutiji su L. Moholy-Nagy (1895–1946) i V. Vasarély (1908–97).

U Budimpešti se nalazi Madžarski nacionalni muzej (osnovan 1802), Nacionalna galerija (osnovana 1836), Etnografski muzej i Muzej primijenjene umjetnosti (osnovani 1896).

Glazba

Početci madžarske umjetničke glazbe sežu u XI. st., nakon pokrštenja, a najstariji dokumenti madžarskoga gregorijanskog pjeva čuvaju se u Zagrebu (kodeksi koje je kralj Ladislav poklonio zagrebačkoj biskupiji prigodom njezina utemeljenja). Od XI. st. datiraju i podatci o samostanskim i katedralnim školama (Hahót, Győr, Boldva, Székesfehérvár i dr.) s glazbenom nastavom. Franjevci su u XIII. st. uvodili crkveno pjevanje na narodnom jeziku, a od tada potječu i prve orgulje. Za vladavine Arpadovića poticao se dolazak francuskih glazbenika, a Anžuvinci i Jagelovići dovodili su njemačke glazbenike. Najveći rani procvat glazba je doživjela na dvoru kralja Matije Korvina (1458–90) s ranorenesansnom višeglasnom glazbom iz Nizozemske, Burgundije, Njemačke i Italije. U XVI. st. javili su se prvi oblici madžarske svjetovne umjetničke glazbe, profilirao se madžarski ples (tzv. ungaresca), djelovali su prvi skladatelji i instrumentalni virtuozi na lutnji S. Tinódi (1510. ili 1515–56) i B. Bakfark (1507–76) i tiskane su prve protestantske pjesmarice. U XVII. st. tiskale su se i protestantske (Psalterium Ungaricum) i protureformacijske (Cantus Catholici) pjesmarice, a u raskomadanoj zemlji glazba se njegovala uglavnom na velikaškim dvorovima (obitelji Esterházy, Rákóczy, Bathyány, Nádasdy i dr.), u crkvama, samostanima i školama. U XVIII. st. nastali su barokni duhovni koncerti (npr. »Harmonia Caelestis« Pála Esterházyja, 1711), rodoljubne tzv. kurucke pjesme, a došlo je i do procvata plesne glazbe verbunkos i djelatnosti stranih glazbenika (M. Haydn, C. D. von Dittersdorf, J. G. Albrechtsberger, J. Haydn i dr.) u kapelama plemićkih dvorova. U XIX. st. razvio se na temeljima verbunkosa i njemačkog romantizma madžarski romantički nacionalni stil, kojega su glavni predstavnici bili F. Erkel (1810–93) i Mihály Mosonyi (1825–70). Utemeljeni su Nacionalno kazalište s opernim izvedbama (od 1837), Madžarski nacionalni konzervatorij (1840), Glazbena akademija (1875) i Filharmonijsko društvo (1853) sa simfonijskim koncertima. Među mnogobrojnim skladateljima (npr. Márk Rózsavölgyi, Gábor Mátray, Andras Bartay i dr.), najistaknutiji skladatelj madžarskog podrijetla bio je F. Liszt (1811–86), čiji se dio opusa nadahnjivao i madžarskim temama (simfonijska pjesma »Hungaria«, madžarske rapsodije i dr.). Simfoničar i violinski virtuoz Ödön Mihalovich (1842–1929) prethodio je djelatnosti najznačajnijih osoba madžarske glazbe XX. st., B. Bartóka (1881–1945) i Z. Kodálya (1882–1967), koji su svojom etnomuzikološkom djelatnošću (skupljanje i obradba madžarskih narodnih pjesama) i kompozicijama temeljenima na spoju folklora i tadašnjega zapadnoeuropskog modernizma (npr. Kodályjev »Psalmus Hungaricus« i Bartókova djela »Allegro barbaro«, »Modrobradov dvorac«, »Čudesni mandarin« i dr.) obnovili suvremenu madžarsku umjetničku glazbu te znatno pridonijeli stvaranju europske nove glazbe XX. st. Najznačajniji je međunarodno poznati madžarski avangardist druge polovice XX. st. Gy. Ligeti (1923–2006), a više skladateljskih generacija nakon 1960-ih njegovalo je redom dvanaesttonsku, eksperimentalnu i minimalističku te u najnovije doba postmodernu neoromantičku i tonalitetnu glazbu. Madžarskoga je podrijetla niz svjetski istaknutih glazbenika XX. st. kao što su čelist Janos Starker, dirigenti A. Dorati i G. Solti, i dr. Središte muzikoloških istraživanja u Madžarskoj je Muzikološki institut Madžarske akademije znanosti, a 1980-ih otvorene su značajne ustanove kao Lisztov memorijalni muzej i Kodályjev memorijalni muzej i arhiv.

Madžarska izvorna narodna glazba ima snažna obilježja ugrofinskih, srednjoazijskih i istočnoazijskih te turkijskih glazbenih kultura, a najstariji melodijski i ritmički slojevi pokazuju srodnosti s ostjačkom, tatarskom, mongolskom i kineskom glazbom. Tomu starijemu tipu glazbe pripadaju dječje pjesme, tužbalice i neke obredne (božićne i novogodišnje) pjesme. Od sredine XIX. st. to naslijeđe potiskuju pučke pjesme tzv. novoga stila, proširene i u gradovima, koje uz elemente izvorne madžarske tradicije (pentatonika, kvintna građa) očituju i utjecaje starijega pučkoga crkvenog pjevanja i narodne glazbe susjednih naroda, Slovaka, Poljaka, Rumunja, Slovenaca, Hrvata i drugih južnih Slavena. Među glazbalima najprisutnija je violina, a karakteristični su instrumenti još i gardon (gudaće glazbalo nalik na violončelo), citra (citera), cimbal (cimbalom), organistrum (tekerő), duga uzdužna flauta ili frula (furulya), tip oboe ili tzv. turska svirala (tárogató, töröksip) i dr. Instrumentalnu glazbu, često plesnoga stila (verbunkos, čardaš), izvode seoski orkestri i omiljene romske kapele (seoske i gradske) s tipičnim violinskim virtuozima primašima, koji tu vrstu glazbe izvode s temperamentnim naglascima, velikim oscilacijama u tempu i pretjerano patetičnim zanosom. Oko 10 000 takvih napjeva skupili su većinom B. Bartók i Z. Kodály, a objavljuje ih od 1951. Madžarska akademija znanosti u seriji Corpus Musicae Popularis Hungaricae.

Film

Prve projekcije, projekcije filmova braće Lumière, održane su u Budimpešti 10. V. 1896., a iste godine, uz pomoć Francuza Therma, braća Sziklai snimila su posjet cara Franje Josipa I. Budimpešti. Prvo stalno kino bilo je otvoreno u Budimpešti 1905. Prvi madžarski (kratkometražni) film (»Ples« – »A Tánz«) realizirao je Béla Zsitkovszki, prvi dugometražni, »Alijev ružin vrt« (»Ali rózsáskertje«, 1913), Oszkár Damó, dok je prvi filmski atelje 1911. izgradio Miklós Faludi, vlasnik tvrtke Hunnia Biográf. Proizvodnja je, unatoč I. svjetskom ratu, neprestano rasla, od 18 filmova 1914. do 102 filma 1918., a 1919., za kratkotrajne Sovjetske Republike Madžarske, filmska je industrija nacionalizirana. Nakon poraza revolucije proizvodnja je isprva zaostajala, a mnogi su istaknuti i politički angažirani filmaši emigrirali – npr. Mihály Kertész (M. Curtiz) i Sándor Korda (A. Korda). Kada se javila potreba za filmovima na madžarskome koji su realizirani u modernom Hunnia Stúdió, pojava zvučnoga filma dala je novi poticaj kinematografiji koju je subvencijama podupirala i vlada. U rastućoj produkciji (više od 30 filmova godišnje) prevladavale su komedije, glazbeni filmovi i melodrame. Kinematografija je 1948. ponovno bila nacionalizirana, a filmovi su bili u duhu poetike socijalističkog realizma. Znaci promjena – ne toliko na problemskoj koliko na estetičkoj razini – pojavili su se početkom 1960-ih, kada se produkcija ustalila na 20 igranih filmova godišnje i kada su se svojim produbljenim promišljanjima madžarske povijesti, postupno i one novije, istaknuli redatelji Z. Fábri, M. Jancsó, I. Gaál, I. Szabó, A. Kovács, Ferenc Kósa i K. Makk. Velik međunarodni ugled stekla je i predstavnica tzv. feminističkoga filma M. Mészáros, dok se eksperimentiranjima na području filmskog izraza isticao Zoltán Huszárik. Kreativna proizvodnja nije se prekidala do kraja stoljeća, stupanj društvene kritičnosti stalno se povećavao, a od novijih redatelja posebno su se afirmirali P. Bacsó, P. Gothár i Béla Tarr. Razvijena je i proizvodnja crtanoga filma; 1930-ih karijeru je započeo János Halász (John Halas), nakon II. svjetskog rata veliku popularnost postigle su serije Marcella Jankovicsa i Attile Dargaya, uglavnom snimane u studiju Pannonia.